Redakcija

…Teško onom društvu u kojem ljude sve stalno podsjeća na smrt i uznemirava, teškom tom društvu, a još teže ljudima u njemu… Niko nije umio tako estetski ogoliti, demistificirati življenje kao Karahasan. Rečenicu s početka zapisao je u svojoj trilogiji Što pepeo priča (str. 52) i bez uvijanja u oblande, objasnio mrak koji živimo i glorifikujemo. Kult smrti nije balkanski ekskluzivitet, ali ga narodi koji žive na tom području oživljavaju i bave se njegovom mitskom dimenzijom.

Zadrhte ruke svaki put kada treba pisati o individui čiji su tragovi tako jasni i duboki. Govoriti i bilježiti o Karahasanu krajnje je nezahvalno. O njemu, njegovom majstorskom peru, zanatskom savršenstvu, raskošnom znanju i obrazovanju i nadasve iskustvu. Ipak, slušajući njegove riječi, glas koji umiruje, bez pretencioznih rečenica, oznaka koje mogu zaboljeti, akademik Karahasan neopterećeno tka svoju pripovijest o stvaralačkim, ljudskim slabostima i uzletima koji poluče blistave retke, bez kojih ne možemo ni zamisliti savremenu evropsku književnost.

U festivalskom centru Šipad, u okviru In memoriam programa posvećenom Dževadu Karahasanu, publika je imala priliku čuti Vahidina Preljevića, Aliju Pirića, Enesa Karića i Hadžema Hajdarevića. Najprije smo minutom ćutanja odali počast ovom zaista velikom čovjeku, intelektualcu, piscu. U toj tišini prisjetio sam se rečenice iz njegovog romana koji sam pominjao na početku.

…Ne može to nestati kao da ga nije bilo, jer je nestajanje bez ostatka, logički gledano, nemoguće… (str. 28)

On je itekako prisutan. Postojan. Govornici su pokušali napraviti prikaze, sažeti njegov opus, podsjetiti nas na glavne elemente Karahasnove književnosti  i to da se u njegov blistav um, rijeku riječi, ulivaju Istok i Zapad, prepliću refleksivno i deskriptivno.

Pitanje je koliko smo bili pravedni prema njemu, da li smo se odužili za sve što nam je podario?! Mrak je sve bliže, ne možemo mu pobjeći, ali možemo osvijetliti vlasiti um i put svaki put kada otvorimo neku od njegovih knjiga.

Đorđije Radulović