“Smrt kojom hranimo druge
ponekad se nehotice
vrati i u nas” (Monika Herceg, Zečje smrti)
Da je riječ o dobrom, emotivnom, lijepom i potentnom pjesništvu, Monika Herceg je spretno pokazala već svojom prvom knjigom poezije Početne koordinate(2018), a potvrdila i sa druge dvije zbirke Lovostaj(2019) i Vrijeme prije jezika(2020). Njeno se poetsko stvaralaštvo izdvaja izraženom emocionalnom dubinom i društvenom angažiranošću, a tematski je ponajviše ukorijenjeno u ruralnoj svakodnevici, obiteljskim traumama, iskustvu bivanja ženom, pri čemu često poseže za snažnim slikama prirode, dalje u jeziku ostvarujući jednako snažne metafore i simbole. Introspkecija i zagledanost u prošlost generiraju jednu vrstu potrebnog ili željenog pesimizma sa kojim autorica ispisuje porodičnu istoriju, a u kasnijm zbirkama i jednu univerzalniju, sveljudsku.
Njena prva zbirka je najbolji način da mapiramo poetiku ove pjesnikinje; da joj odredimo koordinate. Početne koordinate su izuzetan pjesnički prvijenac koji je već u vremenu objavljivanja dao nagovijestiti da se radi o pažljivom pristupu jeziku pri odabiru velikih i emotivno osjetljivih tema.
Naslovi i podnaslovi ciklusa Zmijske smrti (Podrijetlo), Ptičje smrti (Bijeg), Mačje smrti (Izbjeglištvo), Zečje smrti (Povratak) pozicioniraju smrt kao centralni motiv u koji se dalju upisuju teme porijekla, doma, rata i izbjeglištva.
Početna i završna pjesma uspostavljaju njenu kružnu, ponavljajuću strukturu, unutar koje pjesma Početne koordinate nosi centralnu ulogu. Kroz sliku smrti i ponovnog rođenja ptice, javlja se jasna ideja smrti kao početka (života). Ta ambivalentnost čini život koji pjesnikinja u zbirci i opisuje kao obnavljajući ciklus u trajanju – sve do jedne i konačne smrti.
Herceg u zbirci tako istražuje prisutnost svakodnevnih gubitaka – sporih smrti koje dolaze kao posljedica intimnih ili kolektivnih neuspjeha. Odgovor na pitanje kako se osloboditi stega traume možda se krije upravo u stvaranju prostora u kojem je moguće oživjeti i takav okrutni svijet, objasniti sebi sebe, a to ova pjesnikinja jako dobro radi; u njenom se poetskom jeziku susreću emocije, sjećanja, porazi i nade, a svaki ciklus nosi i težinu, ali i neku čudesnu bliskost.
Upravo taj stepen univerzalnosti koji Monika Herceg postiže pisanjem o ličnom i intimnom valja pohvaliti, izlazak sa jezikom ka vani – što nije tako često u savremenoj domaćoj poeziji – i ta značajka čini njenu poeziju zaokruženom i cjelovitom. Situacije iz zbirke nam postaju razumljive jer opisana iskustva odražavaju univerzalne unutrašnje borbe s kojima se i sami susrećemo. Njena vrijednost ogleda se u preciznoj fokusiranosti napojedinca, njegove nesuglasice sa sobom i svijetom u graničnim situacijama kakve su rat i izbjeglištvo.
„Počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši
djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših kreveta,
rekao je da čuje korake oko kuće
i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu.
Nedugo zatim prvi je put razgovarao s mrtvima
i pobjegao preskočivši visoku ogradu našeg dvorišta,
tako su svjedočili susjedi.
Nakon četiri dana našli smo ga
na drugom kraju grada, skrivenog u jarku.
Rekao je da bježi i da se ne smije vratiti:
netko siječe ljudima glave
i sadi ih u šumi
da uzgoji vojsku.“
(Bijeg)
U romanu Rat nema žensko lice, njegova autorica Svetlana Aleksijevič o ženskoj strani rata piše:
“Ženski rat ima svoje boje, svoje mirise, svoje osvešćenje i svoj prostor osećanja. Svoje reči. Tamo nema heroja ni neverovatnih podviga, tamo postoje samo ljudi koji se bave neljudskim i ljudskim poslom. I ne pate samo oni (ljudi!), nego i zemlja, i ptice, i drveće. Svi koji s njima žive na zemlji. Pate i bez riječi, što je još strašnije.”
Odrasla u mjestu Bjelovac kraj sela Pecki i postavši izbjeglica sa samo godinu dana, Herceg o ratu piše iz posredne pozicije autsajdera, akcentujući to da rat nije herojski događaj, nego neljudsko otimanje dostojanstvenog života i tragedija cijelih porodica.
Zato su ključne slike i njima pripadajući simboli u ovoj zbirci šuma, pusta zemlja, proljeće koje nikad ne stiže, životinje koje umiru; u ratu i izbjeglištvu nema ništa herojsko i M. Herceg svojim stihovima ne ogoljava samo besmisao rata nego i ukazuje na tragediju ljudske svakodnevnice, na krah porodice, koji se dešavaju kao posljedica tog velikog događaja za koji nas nerijetko uvjeravaju da je naš spas.
Odatle i šuma kao mjesto upisivanja strahova i trauma, kao simbolički obremenjen prostor u kojem egzistiraju sjećanja na dom, ali i izgnanstvo.
“Povezanost sa šumom je i obiteljska priča koja je meni ostavila, možda ne traumu, ali sjećanje na mjesta kojima ti nije bilo lijepo. I danas se sjećam izbjegličkih trenutaka u… izbjeglice mogu biti iz hiljadama kilometara udaljenog grada, ili sela 100 kilometara nizvodno niz Kupu –uvijek su izbjeglice, gleda ih se isto. Nisu nas niti voljeli, niti integrirali.” (intervju za Jutarnji list koji je vodila Mirjana Dugandžija)
Objavljena 2019, njena druga zbirka pjesama Lovostaj nastala je na osnovu rukopisa koji je prethodno nagrađen nagradom Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, pod uredništvom Krune Lokotara i Marka Pogačara.
Ukupno pedeset i jedna pjesma u zbirci raspoređene su u tri cjeline bez naslova, koje razdvaja jedino tačka. Zbirku otvara Prolog za ginofobe, uvodna pjesma izdvojena iz cjeline, koja uspostavlja ton i tematski okvir ostatka knjige.
U Lovostaju se Herceg odmiče od tema iz prve zbirke, a zadržava jezičku rigidnost u ispisivanju brutalnih i efektnih pjesničkih slika. A kako drugačije pisati o nasilju nad ženama, o patrijarhalnim praksama koje se nastavljaju i u ovom vremenu sada.
Ovom se zbirkom autorica pridružuje pjesnikinjama koje otkrivaju potentnost tijela kao poetske referentne tačke.
Jane Gallop u studiji Thinking through the Body(1952) razvija upravo koncept “razmišljanja kroz tijelo” kako bi istaknula da ljudsko iskustvo ne proizlazi samo iz apstraktnog mišljenja već i iz materijalne prisutnosti tijela, čije granice i značenja oblikuju savremene društvene i kulturne prakse. Upravo je smisao takvog koncepta ono što se da iščitati iz stihova zbirke Lovostaj–Herceg kroz tijelo promišlja poziciju žene i svih njenih uloga.
„Majka je rekla
Kada mlijeko bude vrištalo
šuti hrabro kao odsječeno stablo
Rekla je tijelo je porozno
i ne treba mariti kad jednom
uzorak kuhinjskog stolnjaka
prepoznaš kao unutrašnjost srca
Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti
Loša majka ponekad rodi dobru majku“ (Lov)
Na različite načine, pjesnikinja pokazuje da ona jeste svoje tijelo i da kroz njega promišlja kako svakodnevne pojave, tako i one duboko ukorijenjene u tradiciju našeg podneblja, upravo poput nasilja nad ženama koje se beskrupulozno provodi i o kojem, valjda, jedino književnost progovara — pozivajući na promjene, ukazujući na slona u sobi.
„Kada su iznosili tijelo prve susjede, svjedočile smo:
Iz umrle kože pobjegle su mirisne stanice,
jata muških dodira napustila su mlohava bedra,
odjednom šuplja kao metalni trbuh vlaka
Jeka nam udara u lica dok pjevamo o prvom cvjetanju
Taj dan sunce je pljuštalo kao da će pregorjeti
Zakoračila sam bezbrižno sa sprovoda u djevojaštvo“ (Mačke)
Herceg se tako brzo etablirala i kao jedno od važnih imena feminističke struje u poeziji, pokazujući kako su danas feminističke ideje i tendencije u književnosti raznolike i fleksibilne i da im se ne mora nužno pristupati samo na jedan način.
Ona to svakako vidi i kao svoju prednost i unutar tih ideja pronalazi poetski glas kojim će govoriti i za sebe, ali i hrabro za druge (žene).
Rekla bih da je pomalo demode danas pričati o hrabrosti, ali upravo zato što su razna društvena ograničenja i tekovine patrijarhata i dalje snažno prisutni na ovim prostorima, poezija koja izlazi van okvira ugodnog i uljuljkanog u običnu svakodnevnicu jeste ona o kojoj vrijedi pričati i pisati.
Monika Herceg u Lovostaju nudi duboko razumijevanje onoga šta znači biti žena, posvećuje zbirku “gluhim i neuhranjenim srnama hranjenim poezijom, što čekaju da netko opiše što je to sigurna noć”, postavljajući tako stihovima temelje univerzalnosti i pokazujući da je zanima poezija koja obrazuje i upozorava.
Pjesnikinja u konkretnim ženama iz naše istorije i bliske prošlosti vidi upravo te univerzalne predstavnice aktuelne stvarnosti.
Maryam Mirzakhani, naučnica preminula od raka dojke, i matematičarka Emmy Noether se pojavljuju kao žene bliske ne samo pjesnikinji fizičarki nego i svim drugim ženama na svijetu, u svakom vremenu.
Snažni su stihovi pjesme Maryam Mizarkhani tri beskonačnosti slaže na kruh uz sir i majonezu: “Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara,
skrivala geografiju tijela
pod širokim majicama
botanika je bujala
U tvojim dojkama gašenje dana
bubri slično olujnim oblacima,
ali pališ bez razmišljanja glavu kao svijeću
pa je puniš Riemannovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore,
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će glasne geometrije
uskoro preseliti u kosti
Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
pa pregovaram s Heisenbergom satima
o neodređenosti grudi
koje ostavljam na porti
A ti, Maryam, tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce
uvrijeđene prekratkom kosom
puneći njihovu muškost
do zadnje kapilare
vertikalnom jednadžbom poraza”.
Ili pak oni u pjesmi Teorem Emmy Noether naučila sam na faksu:
“Emmy, Emmy, je li te hranila matematika
tih sedam godina kad su muškarci
uzimali iz tvog mozga
nikad plativši uz izliku
da u tebi ima samo
brojčanih vrijednosti
Danas bi te zatvorili u računalo,
proglasili umjetnom inteligencijom
i nazvali nekim koketnijim imenom
Vanda ili Irma (…) Sjećam se kako su ti zavirivali pod teorem
na satovima klasične mehanike
misleći da je ispod sigurno brkato muško
Emmy, više ne stanem u jednadžbu”.
Herceg i ovdje pomjera granice jezika kako bi stvorila tekstualno tijelo u koje upisuje emocionalni naboj i poziva čitatelja na blizak susret s ranjivim i tragičnim ženskim iskustvom; sve je ovdje istovremeno i konkretno i simboličko, a tako mišljeno i oblikovano postaje centralna tačka naše pažnje.
M. Herceg vidi potencijal poezije ne samo kao prokazivača problema i njegovih agitatora nego kao katalizatora društvenih transformacija, a na tom tragu su neizostavna kritička promišljanja društvenih normi, plediranje diskusije o potrebi za osnaživanjem.
A sa druge strane, ona ne dozvoljava da išta zatomi glas spretne pjesnikinje koja pažljivo stihove slaže u pjesme, a pjesme dalje u cikluse, uspijevajući uspostaviti kolektivni ženski glas koji nastoji reafirmisati prostor ženskim iskustvom –prostor koji je društveni diskurs tradicionalno definisao kroz jednoznačne, često patronizirajuće predodžbe o tijelu, rodu i spolu.
Ironijskim i kritičkim tonom, Monika Herceg uspješno dekonstruiše normativne predodžbe, osvjetljavajući kompleksnost i kontradikcije ženske egzistencije unutar patrijarhalnog okvira.
Tematski slična prethodnoj, njena treća i posljednja zbirka Vrijeme prije jezika izdijeljena je u tri cjeline, Vrijeme prije ptica, Nepažljive ptice i Podstanari u istoj ptici, u kojima se pjesnikinja vraća svojim preokupacijama, ali ovoga puta postavljajući ljubav na centralno mjesto i naglašavajući njen značaj – “Kome odrežeš ljubav
ne naraste nova
kao zmiji rep” (Iskaz o postavkama sigurnosti) – kroz seriju stihova koji su ponajviše o nama samima, o našim ljudskim sklonostima, nesposobnostima, onome što nas čini nesavršenima i često ljubavi nedostojnima.
Vrijeme prije ptica obuhvata šesnaest pjesama oblikovanih kao “teoremi o”, Nepažljive ptice nam donose šesnaest “hipoteza o” i dva “iskaza o”, dok Podstanari u istoj ptici sadrži sedamnaest “iskaza o”.
Pjesme kao hipoteze i teoremi aludiraju na formalno obrazovanje Monike Herceg, a i zgodni su jezički alati za samo strukturiranje zbirke, premda ne odražavaju uvijek ono što u teoriji znače.
Možemo reći da je autorica posljednjom zbirkom ustvari najmanje odmakla od prethodnih, da se ugodno smjestila u poznatu tematsku i stilsku nišu – ono što valjda zovemo poetikom.
Naslov zbirke u svijest čitatelja doziva vremensku odrednicuprije; prije jezika, prije vremena, prije dodira, prije ljubavi. Sa time u vezi, postavljamo i očekivano pitanje kakvo je to vrijeme prije jezikai kako ga opisati jer je ono skoro pa neiskazivo. U pokušaju odgovora, Herceg poseže za poezijom koju uspijeva rastegnuti, raščerečiti njene mogućnosti, pokazujući da su skoro pa beskonačne, i u okviru njih opisati neopisivo. Opisati čovjeka i njegovu nesposobnost da ispravno voli i sve njegove nesavršenosti.
“Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji
i to ništa ostavili su pred nama
da nas gleda kao krtica u bašti
dok je ne zatučemo motikama” (Hipoteze o volumenu početka),
“ali naša djeca, ona čvrstoću neće učiti od rane, već od ljubavi” (Hipoteze o povremenoj ptici).
Prepoznajemo u zbirci i sada već ustaljeni i opsesivni motiv ptice –
“tvrdi jezik udara nas i očekuje
da nećemo uzvratiti kao što ni ptice
nikad ne izgovore utišane svakodnevice” (Teorem o pticama), ptice
“znaju voljeti daljinom
smiju nam se iz vrtoglavih visina
gledajući kako zapinjemo za riječi nesvjesni da je prva lekcija leta
ne pitati koliko je metara do tla
ni što je tlo uopće” (Teorem o zraku) –koji ustvari dosta dobro funkcioniše kao kontrapunkt ljudima jer “Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće
i što se od njihove čvrstoće očekuje”,
dok mi postojimo u našoj nesavršenosti i tumaramo kroz život zavideći im, njihovom letu, njihovom jeziku(?!) i njihovoj sposobnosti da razumiju i prihvate svoja ograničenja.
U Vremenu prije jezika Herceg možda i još efektnije poentira poeziju posvećenu ženstvu koja čini srž zbirke Lovostaj:
“U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan
tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima
dok sam pod njegovim krovom, a sad sam
ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka
samo boga kojise kondenzira među njima
kao direktno odgovornog
za bol u ušima, srce koje se ne može propeti
za tebe kojeg sam odlaskom razlila
za sitne šake kojima ne mogu
odvaliti ocu komad neba na glavu” (Hipoteza o oblicima pada).
Kako bilo i kako god shvatili odluke i intervencije u Vremenu prije jezika, ključno je razumjeti da je tom zbirkom autorica pokazala da može još snažnije produbiti teme koju su joj važne, da ih može opisati u jeziku koji je odabrala i koji je metaforički, simbolički, težak i tjeskoban, i nerijetko hermetičan –i opet posve razumljiv.
Na kraju, nije ni važno koja su konačna rješenja simbola i metafora njene poezije jer upravo se u toj ambivalentnosti nalazi ono što je čini dobrom i bliskom. A na spomenuto se svakako nastavlja i njen izlet u dramske vode.
Naime, sve teme koje je do sada obradila u poeziji – izbjeglištvo, dom, ljubavi, žena u savremenom svijetu i svi modaliteti ženskog – pojavljuju se i u njenim nagrađivanim dramskim tekstovima: Gdje se kupuju nježnosti, Zakopana čuda, Ubij se, tata, Ubio sam Almu i Mama, smijemo li danas umrijeti.
Bez opširnijeg i kompleksnijeg zalaženja u njihovu analizu – ipak su oni materijal za neki drugi rad –ističem da je riječ o dramama koje odlikuje poetičnost i upotreba jezičkog iskaza koji je blizak, ako ne i identičan, onome što smo imali priliku raščlanjivati u njenoj poeziji. Smrti, porodične traume, bijeg u jezik, bijeg iz jezika, transgeneracijske tjeskobe čine tematske i sadržajne okosnice ovog dramskog stvaralaštva. Tekst Ubij se, tata možda i ponajbolje skicira ekstreme kojima Herceg pribjegava kako bi opisala tragediju porodice, a koja jako dobro odražava tendencije našeg društva koje i dalje pati od nekontrolisanog PTSP-a. U drami je centralna tema porodica u kojoj su trojica sinovai majka žrtve nasilnoga oca, traumatiziranog upravo PTSP-om zbog kojeg kontinuirano pokušava samoubistvo, dok najstariji zlostavljaju najmlađeg brata. Herceg tu pokazuje skoro pa neraskidivu vezu između porodičnog nasilja koje se zastrašujuće često perpetuira kroz porodicu i kasniji život u bilo kojoj zajednici.
Za razliku od njene poezije, drame jako često ne daju nikakvu nadu, završavaju se ugušene u apsurdu, koji je i rukavica u lice društvu i sistemu koje takvo društvo njeguje. Svi smo žrtve i svi smo zločinci.
Zaključno, cjelokupno književno stvaralaštvo Monike Herceg predstavlja promišljen i snažan odgovor na dugotrajne i dalje prisutne, nasilne, traumatske i patrijarhalne modele ponašanja, pišući iz prepoznatljivog lirskog glasa – surovog i sirovog, ispovjednog, u kojem se ljubavno, društveno i feminilno pretaču jedno u drugo. Takav glas je kod Herceg nerijetko ironičan, ponekad i osvetoljubiv, oblikujući stihove i tekstove koji dekonstruišu poznate obrasce, ostvarujući potrebnu ravnotežu između otpora i želje za razumijevanjem i podučavanjem.
Ivana Golijanin
Teorem o pticama
Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće
i što se od njihove čvrstoće očekuje
Vremenu daju prednost nad svim drugim
odgovorima
U pticama stanuju najtiši ljudi,
jesen im se taloži u perje
u namjeri da starost omekša
Izvana nas pritišće industrija jezika
koji ne vjeruje u širinu ni razum,
tvrdi jezik udara nas i očekuje
da nećemo uzvratiti kao što ni ptice
nikad ne izgovore utišane svakodnevice
Budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri
Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari
Teorem o povjerenju
Vremenu dati da sasuši bolest,
da tišini ulije neizgovorivo u pukotine
Okrenut ćeš se mnogo puta
i shvatiti da srcem možeš tumarati godinama,
a da ne nađeš mjesto za odmoriti
Za najtmurnijih dana
svijet će se prenamijeniti za samoću
Ljubav često leži u lokvi šutnje
dovoljno dugo da iz nje
izlaze oživljene stijene
Kad te svlada umor, njena rebra za tebe
otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke
Teorem o samoći
Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce
spusti niz leđa i otići iz srca na vrijeme.
da plamen ne zahvati suknju
Potom mravi, duljina puta koji odluku
pretvara u događaj, lisice koje u pjesmi traže
tragove izgubljenog plijena
Jednom će sve ovo biti promjena ubrzanja
ususret voljenima, ako skočiš prenaglo
bogu na ramena, prevalit ćeš se natrag
i sve će biti uzaludno
Samo su jedna vrata
za u čovjeka i u ljubav
Prije ptica, bili su pokušaji da nježnost nazoveš
ulicom, planinom ili oceanom
Djevojčice su se skupljale
na dnu te istine pokušavajući
postati svjetlost
Ljubav, nemjesto,
proglasila je državu
u neplodnoj tundri
Teorem o šutnji
Ovdje, šutnja se prikrada kao stonoga,
umiranje se obznanjuje kao potreba
da se ništa ne izgovara
Riječ urasta u lišaj da bi hranila tlo
Nad oživljenom lokvom
ljubav pokušava uhvatiti svoj odraz
U nju, obustavljeni proces u tvome tijelu,
zuri cijela fauna
smrznutog krvotoka svijeta
Teorem o ljudima
Donijet ćemo riječi, voda je pred vratima
i vrijeme je da se raspemo iz boga
Koristili smo alate i brojeve,
prekopali galaksije brže nego njive
da bismo otkrili je li moguće
da smo tako sami unutar ničega
Donijet ćemo pjesmu, vatra je pred vratima
i vrijeme je da se izbavimo iz boga
Koristilo je utjesi, ali nismo postali bolji
Ništa govori kroz antene,
kasno je da se raziđemo u ptice
Donijet ćemo srca, noć je pred vratima
i vrijeme je da čovjek uskrsne iz kože:
Pođimo svojoj kući
Teorem o vodi
Vidjeli smo: voda nam je krenula ususret
i trebalo je smekšati se,
naučiti jezik mokre kože
Čitali smo iz vode: ostavite sve
neka se taloži u vama,
pustite da vrijeme odvoji sitno i jestivo
Učili smo od vode: pokret i mir
led i oblak, mreškanje površine
Kako nikada nije manje voda
kada mijenja oblik da zadrži sebe
Pisali smo u vodu svojom vodom
Riječ je dotaknula ribu, riba kamen,
kamen ruku, ruka obraz
Šaputali smo vodi da strahujemo
kako ćemo ostarjeti prije nego
naučimo kako joj sve reći
Onda nas je voda odvela u pustinju
i vidjeli smo: zemlja nam je krenula ususret
i voda je rastavila upornošću dodira
šutnju od njenog kamena
Teorem o vremenu
Na početku, ljubav je zažmirila i rekla:
Dug dan leći će na šuplje kosti
i one će cvjetati
Duga noć leći će na mekane zglobove
i oni će čvrsnuti
Mlado vrijeme progovorit će u kralješke:
ja nemam početnu točku, ali cijeli tvoj život
pravit ćemo se da tečem
Godine će otvarati rane
godine će ih zatvarati
Na kraju, ljubav će zažmiriti i reći:
tvoj otac, tvoja majka, tvoj sin, tvoja kćer,
tvoje posuđeno nebo i svi grumeni mraka
nanizani u jednu dugačku kost punu zraka,
tvrdoglave rječite ptice
Prošla su desetljeća i pravili ste se i ti i vrijeme
da netko stoji na mjestu, a netko se pomiče
Umrla je država, dvije, tri, netko je bacio
srce na zastavu i počeo je rat
i godine su tapkale po čelu
dok se misli ne bi rasporile,
godine su šivale razum
dok nije zacijelio
(Tekst je prvobitno objavljen u Biltenu Slovo Gorčina 2025. godine)
