Piše: Miljenko Jergović
Na svakoj od ovih slika nešto se zbiva. Na nekima je tajanstvena poruka, mitski znak, skriveno slovo neodgonetnutog alfabeta, šifra. Na drugima, a njih je više, neko je fizičko zbivanje. Slike su bijele, crne i sive. Na jednoj nakrivljeni je križ, u savršeno preciznom odnosu s ravninom svijeta, s crtom horizonta. Na svakome kršćanskom groblju, bilo gdje na svijetu, naročito na grobljima malih i zabačenih gradova, pogotovo onim malo starijim, postoje ti nakrivljeni križevi, na kojima se obično više ne prepoznaje ime. Odživljeni život nepoznatog čovjeka sveo se na znak, na nešto što je korak od apstrakcije. A onda se znak pod utjecajima gravitacije i ostalih slika, uslijed slijeganja zemlje u grobu, precizno naherio. I tako je ostao.
Gubitak boja, svođenje svijeta na bijelo, crno i sivo, paradoksalan je i proturječan proces u različitim svojim značenjima. Tako izgleda demencija, najznamenitija je ona nazvana po doktoru Aloisu Alzheimeru, na čiju spomen-ploču naišli smo jedne godine, slučajno, u Wrocławu. Tako izgledaju bolesti zaboravljanja: sjećanja nestaje, onoga jučer nestaje i nestaje sustava kojim se nova sjećanja skladište, tako što nestaje boja. Ne ostaje ništa, osim apstraktnih oblika, iza kojih se rastvara svijet. Ostaju tuga i strah, jer zaboravljač više ne zna što je taj svijet. Kao što ne zna ni dijete. Djetetov svijet, sjećate li se toga?, vidjet ćete to na Borozanovim slikama, također je bijel, crn i siv. Boje nastaju kad i smisao. I onda nestaju.
S druge strane, međutim, crno-bijela slika u iskustvu naše je civilizacije još uvijek temeljni model pamćenja. Kontingent sve naše prošlosti, što započinje negdje sredinom devetnaestog stoljeća i traje sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog, u crno-bijelim je fotografijama i filmovima. Dva svjetska rata uglavnom su bez boja. Bez boja je ono najimaginativnije vrijeme ukupne čovjekove društvene i kulturne povijesti, od 1918. do 1939. Crno-bijele su pedesete, i crno-bijelo naše je dokumentirano sjećanje na prababe i pradjedove. Crno-bijela istovremeno boja je sjećanja i boja zaborava.
I još nešto: Igor Borozan slikar je taktilnoga svijeta. Takav je, uostalom, i pjesnik. Jednom, bude li mira i sabranosti, netko će napisati nešto o tome kako je ovaj umjetnik zanimljiv upravo po tome što je on zapravo isti ikao slikar i kao pjesnik. Bivalo je onih koji su se usporedo bavili književnom i likovnom umjetnošću, ali gotovo u pravilu na različite načine. Borozan je u ova dva udaljena posla i umijeća isti. Zasad to samo pribilježimo, pa ćemo, možda, kasnije. Nego, vratimo se: Igor Borozan slikar je taktilnog svijeta. Njegove radove trebalo bi temeljito opipati, preći preko svakog jagodicama prstiju, čak i kada se čini da ničega pod tim jagodicama nema. On naprosto ima potrebu to da slika, imaginira, stvara. Ili njegov gledatelj ima takav dojam. Ili se gledatelju tako čini dok Borozanove slike gleda na fotografijama. Fotografija je medij koji nam prikazuje motiv našeg interesa, ali ga istovremeno udaljava od nas. Jer ga ne možemo dodirnuti…
Mnoge od ovih slika izgledaju kao jedan zid, uz koji sam na Sepetarevcu spavao u godinama od 1969. pa otprilike do 1974. Spavao sam i nakon 1974, ali prestao sam primjećivati zid. Zid bio je u bijelo okrečen. Malo siv od prljavštine s mojih dlanova, i iscrtan bezbrojnim crtama grafitne olovke tankoga vrha. Branili su mi da to činim, ali nisam se dao. Te crte sad vidim na Borozanovoj slici. Taj zid na Sepetarevcu, osim što je bio siv od mojih dlanova i iscrtan tankim crtama grafitne olovke, bio je izrovan mojim noktima. Najprije sam zgrebao sve slojeve boje, a zatim sam, godinama, grebao i malter, koji sam gladno jeo. Jedu li današnja djeca malter sa zidova svojih soba? Taj zid, taj malter, vidim na Borozanovim slikama. Na neki način sam morao jesti taj zid, da bih mogao gledati ove slike. Takvo je pravilo u životu i u umjetnosti. Tome, uostalom, umjetnost i služi.
Akril na platnu,
120×85 (85×120)cm,
2023.
