Piše: Almin Kaplan
I
Jučer sam se vratio iz Šibenika gdje sam bio na festivalu Škure.
Umoran od ljudi, spakovao sam se i otišao a da mnoge nisam ni pozdravio. Auto je bilo parkirano pola sata hoda od apartmana pa sam se zaputio laganom šetnjom uz sami rub rive. Kofer koji mi se pokvariopo dolasku vezao sam remenom torbice u kojoj nosim dokumente i tako ga vukao. U jednom trenutku, nailazeći pored stolica na koje je konobar upravo stavljao sjedalice, najednom sam samo sjeo i naručio kafu.
Gledao sam u more i prvi put ove godine osjetio jesen koja i zvanično treba da dođe za nekoliko dana. Male brodice, vezane uz rivu, ljuljuškale su se u nemirnoj vodi. Mnoge od njih, prekrivene ceradama, podsjećale su na nestašnu djecu koju su roditelji tek okupali i presvukli.
Kafu sam eksirao i nastavio.
Prije izlaska na autoput svratio sam u tržni centar kako bih Feđi i Maliku kupio poklone. Već dugo sam odsutan pa se tako iskupljujem. Brzo sam našao prodavnicu za djecu, kupio dvije igračke i htio odmah krenuti. Na parkingu, dok vozim u rikverc, udarim u neki auto. Automatski mi kroz glavu prođe sva procedura koju ću sad morati proći kao strani državljanin–pa opsujem i izađem.
Auto u koje sam se zapucao stara je Fiesta i u dosta je lošem stanju. Prilazim njenom stražnjem braniku i dodirujem ga. Ništa nije oštećeno, dijelovi kojima smo se dotakli plastični su i nisu se ulupili.
Odlučan da ipak sačekam vlasnika, svoj auto vratim naprijed i izađem. Anesi pošaljem poruku da uskoro krećem, da je sve u redu i da ne brine.
Dok čekam zagledan u vrata tržnog centra koja se neprestano otvaraju i na koja izlaze ljudi, pokušavam prepoznati vlasnika auta s kojim sam imao udes. Na osnovu ženskog šešira na stražnjem sicu, vjerujem da je osoba žena srednjih godina. U nekoliko navrata, kad neki od onih što izađu na vrata krenu prema dijelu parkinga gdje je udareni auto,ja se uzbudim, srce mi zalupa, i uspravim se. Ali kad prođu mimo Fieste, smirim se.
U jednom trenutku ugledam bračni par i zaključim da su to oni. Priđem kad su kod Fieste, oprezno ih pitajući jesu li oni vlasnici auta. Pogledaju me različitim pogledima: muškarac je dobronamjeran, žena me proučava.
“Da, jesmo”, kaže on.
Objasnim šta se desilo i rukom pokažem na stražnji branik gdje sam se naslonio branikom svog auta.
“A, da, vidi se”, kaže žena i pogleda me.
“Ništa se ne vidi”, presiječe je muškarac. “Sve je u redu, samo da vi niste oštetili svojauto!?”
Žena je najednom zašutjela. Detaljno me proučava dok se zahvaljujem na razumijevanju. Objašnjavam da sam iz Bosne i da upravo putujem kući nakon nekoliko dana boravka u Hrvatskoj.
“Kako pošten čovik”, govori muškarac ženi nakon što ih pozdravim i odem svom autu.
I ona nešto govori, ali ih ja više ne čujem. Sjeo sam u auto i zatvorio vrata. S nekim otporompuštao kvačilo i dodavao gas, gledajuć prostor iza u svim retrovizorima.
Na autoput sam se uključio ubrzo. Bez stajanja vozio tri sata i došao u našu šumu. Na staklo s terase kucnuo Anesi, ona otvorila, uzela stvari i rekla:
“Tiho, spavaju djeca.”
Kuhala je nešto u crvenoj šerpi pa je radila napa. Dok sam se vraćao prema autu po ostatak stvari, pokušavao sam na osnovu mirisa odgonetnuti šta ćemo ručati.
Zrak je bio čist. Baš onakav kakvim sam ga čitavo ljeto zamišljao. Plav i sjeverni.
II
Probudio me je Feđa.
“Možeš li mi dati mobitel?”, pitao je.
Kad sam mu ga pružio, tražio je da mu skinem masku kako bi moga oskopčati slušalice. Kroz san sam mobitel izvadio iz plastike i upozorio ga da nas probudi kad se oglasi alarm, inače ćemo zakasniti u vrtić. Rekao je da hoće i vratio se na svoj madrac koji svaku večer iz njegove sobe prenosimo u našu i stavljamo ga s Anesine strane kreveta.
Dok probam usnuti, iz Feđinih slušalica čujem pjesmu koju stalno sluša: pjesmu iz crtanog filma Spiderman.
Kad je alarm zazvonio, Anesa ga je izvela iz sobe kako bi ga spremila za vrtić. Ja tad imam dvadeset minuta vremena prije nego mi pokucaju, kad bez odlaganja moram ustati, spremiti se i izaći u svježinu jutra. Tad, dok čekam, ruke obično stavim na prsa. Kao što ih polože umrloj ženi, muslimanki, prije ukopa.
“Hajde”, govori Feđa koji stoji pored kreveta.
Pogledam ga i vidim da je već obukao i jaknu. Ustanem, s ormarića pored glave dohvatim novčanik, mobitel i ključeve. Izađem iz sobe i polako zatvorim vrata. Obučem farmerke i jaknu i izađem na terasu.
Dok se obuvamo, Feđa priča.
“Petak je –i jesen je.”
“Jes…”, potvrdim mu.
“Ali zašto lišće nije žuto?”, pita zagledan u krošnju stabla.
Nakon što sam Feđu odvezao u vrtić, umjesto da ponovo legnem i odspavam, doručkujem i istuširam se. Osušim kosu fenom, u ladici nađem potkošulju i prvi je put obučem nakon ljeta. Zamolim Anesu da mi napravi kafu i sjednem za laptop odgovoriti na emailove koji su se nakupili tokom noći. Najprije odgovorim na one najlakše, s rečenicom ili dvije, pa otvorim jučerašnji od R. Ponovo ga pročitam i tek kad stigne kafa –otpočnem s tipkanjem.
Na kraju emaila dodam pjesmu Olsen Olsen islandskog benda Sigur Ros.
Kad kliknem send, vratim se na Youtube i pustim je sebi…
Slušam muziku i prolazim kroz tekst koji trebam poslati urednici portala na kojem ću objavljivati narednih mjeseci. Isprintao sam ga i olovkom križam riječi koje trebam izbaciti ili dodajem nove. Prije petnaest dana sam kupio printer i sad sve tekstove, bilo koje vrste, prije nego ih pustim u promet, isprintam i nekoliko puta pročitam. Puno toga se ne vidi u šumi piksela. Iz teksta greške vadim kao piljke iz zemlje.
*
Danas ću, nakon posla, na autobusnoj stanici sačekati pisca Ismeta Prcića koji nam dolazi u goste. Inače je ljetovao u Hrvatskoj pa će svratiti do nas kako bismo sutra zajedno putovali za Tuzlu, gdje ja imam književnu večer. Nismo se nikada sreli, ali se jesmo čitali. Dok smo se dopisivali, činilo se kao da se oduvijek znamo.
U poruci na Viberu Ismet se skicirao ovim riječima: Ja sam sijed, imam dugu kosu svezanu u rep,i patike na crno-bijele kockice.
“Ne brini, naći ćemo se”, odgovorio sam
ISMETOV AUTOBUS je kasnio puna dva sata. Dok sam se smrzavao čekajući, stigao mi je vrlo neugodan email od kojeg mi je dodatno postalo zima. Da bih odgovorio,morao sam ući u jedan od zapuštenih lokala i naručiti piće. Pio sam pivo i tresući se sastavljao rečenice kako bih ispravio nesporazum koji se upravo dešavao.
Od Ismeta mi je stigla poruka u trenutku kad sam email poslao. Pisao mi je da su ih zadržali na granici i da je–čekajući pasoš nazad–pročitao čitavog Dylana Doga.
Koliko god sam se trudio premetnuti ono što mi se upravo dešavalo–nije išlo. Hodao sam po pustim peronima i tipkao poruke s Anesom. Uradio sam screenshot neugodnog emaila i poslao joj.
“Šta je njemu?”, odgovorila je, a zatim me odmah nazvala.
U jednom trenutku na stanicu ulazi autobus
U mraku gdje se zaustavio ubrzo prepoznajem sijedu kosu svezanu u rep.
Pozdravimo se tako što jedan drugog zagrlimo.
“Izvini, uznemiren sam”, kažem mu.
“Treba mi malo vremena da se sredim. Upravo sam izgubio prijatelja.”
Ismetu nije jasno o čemu je riječ pa pokušava saznati malo više o tome šta mi se to dešava.
“Ma ništa, sve okej, samo kažem da ću u pojedinim trenucima biti odsutan –pa mi nemoj zamjeriti.”
Vozimo se prema kući i pričamo o filmovima i serijama. Pred Ismetom zamaštavam ideju za scenarij u kojem bi glavni lik bio hodža i njegova supruga. Živjeli bi na brdašcu uz samu džamiju, u kući koja bi po svemu bila američka. Imali bi dvoje djece i kokoši. Osim što bi hodža bio imam u selu, bavio bi se opremanjem umrlih u gasulhani koja bi bila odmah uz džamiju.
“Jedna epizoda, jedna smrt”, kažem Ismetu.
On se malo zamisli pa govori da mu je zanimljivo. Priča mi o turskom filmu koji je nedavno pregledao i u kojem je slična atmosfera. Dodajemo se strahovima koje nam je utkala naša zajednička kultura i tako seriju oživljavamo.
“Meni bi bilo zanimljivo gledati kako djeca odrastaju uz jednog takvog oca – i kako se odnose prema smrti koja je u njihovoj kući skoro pa svakodnevna.”
Poslije sjedimo s Anesom. Pričamo jedni drugima živote u najkraćim mogućim crtama. Ismetov nam zvuči kao scenarij za film. Vrlo je fokusiran na detalje i lijepo ga je slušati.
Kako odmiče vrijeme, u meni se ponovo budi nemir koji mi je došao s emailom dok sam čekao Ismetov autobus. Anesa me gleda i zna o čemu razmišljam.
Pokušava me na razne načine vratiti iz užasa u koji svako malo propadnem i tamo se na nekoliko sekundi potpuno zamrznem.
“Idemo spavati”, kažem i ustanem.
Uzmem čaršaf koji je Anesa pripremila za Ismeta pa s njim prestrem dio ugaone garniture na kojoj će spavati. Objašnjavam mu gdje se pali koje svjetlo. Nekoliko ga puta pozdravljam i odlazim u sobu. Prije toga, pod jezik stavim tabletu melatonina ne bi li me uspavala.
I ubrzo zaspim.
*
Probudim se za sat vremena. Okolo je mrkli mrak iako sam ostavio upaljene lampe u sobi. Dozovem Anesu kroz san.
“Šta se dešava?”, pitam je.
“Nestalo, bolan, struje…”
Ustanem i odem do prozora. Primaknem se staklu toliko da ga dodirnem nosom. Ni vani, u kućama okolo, nema svjetla. Ošamućen melatoninom i pivom počinjem da mislim kako se upravo dešava nešto veliko. Umirim se pa osluškujem. Očekujem iz dubine mraka da će senešto javiti, možda neki zvuk, da će nas pogoditi zemljotres ili kakav projektil. Onda mi padne na pamet da su djeca na poslu pričala o tome kako će sutra nastupiti BLACKOUT, odnosno nestat će struje i započet će haos u čitavom svijetu. Pod stresom sam i ništa mi nije nemoguće.
Odem do stakla na vratima prema dnevnom boravku. Nakon što se zagledam, kroz veliko staklo ulaznih vrata, u daljini, ugledam svjetlost. Dugi niz uličnih svjetiljki u naselju Pileta.
Odem do laptopa, otvorim ga i počnem da pišem. Osjećam se bolje kad mi svjetlost monitora zapljuskuje lice.
IZ SOBE sam izašao u pola osam. Prije toga sam kroz staklo na vratima provjerio spava li Ismet. Sjedio je u uglu i čitao. Nije upalio svjetlo pa se okrenuo staklu ulaznih vrata, odakle je dopirala slabašna jutarnja svjetlost.
“Šta čitaš?”, pitam ga.
Nasmije se i pokaže mi strip Ken Parker koji je našao u kupatilu. Pričam mu da sam pročitao prikaz u kojem je pisalo da je Ken Parker prije rata bio nepopularan, a da je danas izrastao u jedan od najboljih stripova – ružno pače se pretvorilo u labuda.
“To je razlog zašto sam kupio nekoliko primjeraka…”
Ismet se smije i klima glavom.
Odlazim do frižidera i otvaram ga. Gledam čega sve ima i šta bismo mogli pripremiti za doručak. Zapitkujem Ismeta šta jede, šta mu se sviđa i ima li nekih želja.
“Da nam popržim jaja?”
“Može”, kaže i strip odloži na naslon ugaone garniture.
Pijemo kafu i jedemo. S nama za stolom je Feđa koji je donio blok i crta. Na drugom kraju Anesa pegla košulju. Osjetim umor i skoro nikako nemam koncentracije. Kad se sjetim dana koji je ispred mene, počinje da me hvata panika. Uzimam tad duge gutljaje kafe i popravljam se. Poslije odlazim u kupatilo i tuširam se hladnom vodom. Odmah se i spremam, hrabreći se danom koji će svanuti sutra – i iza ostaviti sve ono što me danas čeka.
Na putu za Tuzlu sve vrijeme razgovaramo. Neka Ismetova iskustva su mi važna pa ga propitujem gurajući prste sve dublje u njegove rane. Molim ga da mi priča o tome kako je naučio slušati svoje tijelo – i kako se oslobodio tih učahurenih trauma.
Sve njegovo je kao iz nekog filma.
Put od Sarajeva prema Tuzli je pun krivina. Toliko sam fokusiran na ono što Ismet priča da se nekada ne mogu sjetiti zadnjih nekoliko desetina kilometara koje sam prešao. Upalio sam navigaciju kako bih krivine uočavao na vrijeme – ali ponekad je zaboravim pogledati pa ulazim brže nego bih trebao. Ismet to osjeti pa se meškolji u sicu, nogama čineći kao da i sam koči.
Prije nego je kod nas došao, Ismet je išao u mjesto gdje je kao mali ljetovao. Od tamo nosi traumu s kojom se odlučio konačno suočiti. Priča mi o danu kad se kao dječak izgubio u naselju i nije se znao vratiti do kampa gdje su bili njegovi. A kad se konačno vratio, niko od njih nije primijetio da ga nema. Trauma je ustvari to što njegov nestanak roditelji nisu primijetili,a ne ono što je, tražeći put do kampa, proživio.
Poslije mi prepričava san koji je sanjao nakon tog događaja. O tom snu neću ništa napisati. Siguran sam da ću ga jednom čitati u njegovoj prozi.
Tuzla, drugi put
Tuzlu sam prvi put doživio u Ismetovoj knjizi Krhotine i takvu je od tad u sebi nosim. Prvi put sam u Tuzli bio prošle godine i stalno sam se osvrtao okolo vjerujući da ću nekoga iz Krhotina, u nekom ćošku, prepoznati. O tragediji na Tuzlanskoj kapiji znao sam i prije Ismetove knjige, ali način na koji je on tu tragediju donio u svojoj prozi potakao me je da o njoj pročitam i pogledam sve što mi je bilo dostupno na internetu. Sjećam se da je ta granata pala dok je on bio u stanu jednog od njegovih drugova. Sad, kad zamišljam scenu iz davno pročitane knjige, vidim širom otvoren prozor na stanu visoko u neboderu. I čujem podmuklu tišinu nakon eksplozije granate koja će usmrtiti 71 živo biće. Znam da sam u toj prijelomnoj tački Ismetove knjige stao i danima istraživao o masakru na Kapiji – i o tome poslije pisao u Kućnim ljudima.
I ovaj put u Tuzlu dolazim s tom sviješću. Ne mogu se oteti osjećaju da je taj trenutak ovaj grad prepolovio i da poslije te nesreće ništa više nije moglo biti kako bi, da se nesreća nije dogodila, bilo.
Pričam o tome Ismetu dok ulazimo u grad. S minimumom koncentracije rečenice uvezujem trudeći se priči dati bar neki smisao. On mi pokazuje kvartove, pričajući o njima, pa rukom upire prema svojoj zgradi, gdje ću ga odvesti prije nego se smjestim u hotel. I dok prilazim njegovom neboderu, čini mi se da sam sve to već vidio, sve mi je nekako poznato.
Zagrlimo se prije nego će on uz stepenice ponijeti svoj veliki crni kofer. Pozdravljamo se kao da se nećemo vidjeti za koji sat na književnoj večeri zbog koje sam došao.
Hotel u kojem sam smješten, ugodan je. Čim uđem, raskomotim se i navučem paravane na velike prozore. Sad sam sam i u meni ponovo počinje da se budi nemir zbog sinoćnjeg emaila. Iako ne vidim gdje sam pogriješio, nekoliko sam se puta izvinio, a osim toga, uputio sam mu i poziv na koji nije odgovorio. To da mi ne odgovara očito je odluka, i to ko zna kad donesena. Ili ja nisam svjestan prirode i veličine svog grijeha.
Da bih se umirio, ustanem i kroz mrak dobauljam do stola, otvorim laptop i sjednem da pišem. Svjetlost monitora mi ponovo zapljuskuje umorno lice.
U jednom trenutku uđem na FB i vidim da uskoro počinje emitovanje emisije u kojoj sam gost. Od pomisli da će to sad mnogi ljudi gledati, unervozim se dodatno.
Nazovem Anesu i zamolim je da pogleda i kaže mi je li u redu. “Ja za to nemam snage…”
U pet sati se nađems Betty i Sanjom ispred hotela. Njih dvije su s ostalim članovima književnog kluba Lanterna organizovale književnu večer –pa smo se do sada dopisivali i slušali preko telefona. Način na koji me njih dvije upoznaju s programom, stvara mi nelagodu koju pokušavam ugasiti stalnim iskazivanjem zahvalnosti.
Iz gepeka Sanjinog auta uzmem pakovanje vode i ponesem ga prema ulazu u biblioteku. Njih dvije mi govore da nije u redu da to gostčini, ali uporan sam pa me puste.
Prije početka književne večeri upoznajem i još neke od članica kluba. Svi su čitali moje knjige i svi me –dojma sam – poznaju. Neki od njih me grle kao da smo u srodstvu – tako nekako me i oslovljavaju – nude da sjednem, pitaju jesam li žedan, gladan, jesam li se odmorio od puta.
“Da, vidi ti se u očima”, kaže mi jedna od njih nakon što se požalim da prošlu noćskoronikako nisam spavao.
“Pa zašto?”, pitaju me.
Ne mogu im reći,iako bih volio.
Govorit ćemo o mojim Kućnim ljudima u kojim sam pisao o Tuzli – pa se to često nameće kao tema naših malih i neformalnih razgovora. Njima je zanimljivo kako sam Tuzlu doživio i šta sam od svega u knjizi spomenuo. Dok razgovaramo, polako postajem svjestan da je ta knjiga njima i zbog toga bliska.
Dok se družimo, ljudi polako pristižu i popunjavaju prostoriju. Prije nego ijedna od moderatorica išta kaže, učenik muzičke škole odsvira nešto na gitari.
Nešto baš lijepo.
Poslije, kad dobijem riječ, kažem im da ne volim muziku na književnim večerima.
„Nakon muzike, riječi nekako jadno zvuče.“
Pričam im kako smo nedavno prijatelj i ja slušali Keitha Jarretta te kako sam, blago opijen, nakon što je ovaj odsvirao prvi dio koncerta u Kolnu, zaključio: i sad, nakon ovoga, sjedneš i pišeš… ma daj… mi pisci nemamo šanse.
Smijali su se i kad sam govorio o iskustvu pisanja. Htio sam im dati do znanja da Kućni ljudi nisu moj goli život, već da su pomalo i fikcija. Pokušavao sam im objasniti da, kad pišem, ne slušam imperativ vjerodostojnosti, već za potrebe teksta žrtvujem stvarnost, mijenjam je i iskrivljujem.
“Nakon što sam završio svoj prvi roman naslova Trganje, a koji je autobiografska proza, majka me je pitala gdje mi je u čitavoj priči brat. Nisam ga mogao ugurati u tekst, rekao sam.”
Nakon promocije mi prilazi mlada žena i moli me da sjednemo na pet minuta. Vrlo je obazriva i strpljivo pravi uvod u ono što mi želi reći. Spominje moje Kućne ljude i dio kada pišem o Tuzli.
“Pa,znaš onu fotografiju koju opisuješ? Onu koja je nastala samo minut prije nego je na Kapiju ispaljena granata?
”Naravno da znam.”
“E, ona djevojka s fotografije je preživjela – poginuo je samo momak”, kaže mi.
Tad se u meni nešto sorga i dođe mi da zaplačem. Koliko se mogu u tom trenutku prisjetiti, o toj sam fotografiji pisao s uvjerenjem da su njih oboje mrtvi. Sad me zbog toga prolaze trnci.
“Da, ona je živa”, govori mi žena.
“Udata je i ima djecu…”
Gledam je i ne mogu da vjerujem.
“I da znaš, čitala je i slučajno se našla u tekstu”, kaže mi.
*
Mene je ta fotografija zanimala jer je napravljena samo koji trenutak prije nesreće. Da se to desilo u vrijeme pametnih telefona, ona za mene ne bi imala taj značaj, ali te 1995., samo koji minut prije užasa, ta tad napravljena fotografija ima veliki značaj. Sjećam se lica to dvoje ljudi za koje sam vjerovao da su oboje poginuli – sjećam se kako su izgledali mladi i zaljubljeni.
Izgledali su kao da su preživjeli rat.
“Možeš li ti plakat?”, pitam Ismeta nakon što su svi čitatelji otišli.
On me gleda.
“Ja ne mogu…”, kažem i ispijem rakiju.
Ismet mi na to nešto odgovara, ali mene tu više nema, kao da negdje propadam.
