Razgovarao: Max Weiss
S dopuštenjem preuzeto od The Paris Review.
S engleskog prevela Najda Rifatbegović.
Jednom si mi, napola u šali, rekla da si “samo seljanka”. Zašto?
Svjedočite povjerenju koje palestinski seljaci imaju u drveće i zemlju, uprkos kolonijalnom nasilju kojem su izloženi svakoga dana svog života na zemlji – dok izraelske vlasti, vojska i doseljenici čine sve da se drveće iščupa, usjevi unište pesticidima, a seljaci ubijaju. Onda se morate zapitati po čemu se to povjerenje – njegov izvor ili opravdanost – razlikuje od povjerenja mjesečara u noć. Pisci se također kreću kroz polje jezika vođeni tim povjerenjem, ali sve sporije.
Moja porodica je sagradila kuću u zabačenom, nenaseljenom području mnogo prije mog rođenja. Zemlja oko nje bila je kamenita. Svi su mogli vidjeti velike stijene kako izbijaju iz tla, samo nekoliko centimetara ispod površine. Ukratko, bila je to surova i nepristupačna parcela, na koju niste mogli ni pogledati a da ne osjetite poraz. Bilo je teško zamisliti da bi vrt mogao zamijeniti tu kamenitu divljinu oko kuće.
Ali moja majka je svakodnevno obrađivala tu zemlju, svako malo stvarajući male površine vrta od pola kvadratnog metra, ponekad četvrtinu, koje su izgledale usamljeno i besmisleno usred stijena koje su ih okruživale. Kao dijete, posmatrala sam je i uvijek gledala koliko je još divlje zemlje ostalo oko kuće. Danas je kuća okružena cvijećem, biljkama, povrćem i voćkama. Njen tihi svakodnevni rad najbliža je fizička analogija procesu pisanja kojim se svakodnevno bavim – rad do tačke u kojoj tekst može opstati sasvim sam.
U svom radu često uvodiš čitaoca u prizore pune dubokih osjećanja, ali likovi ostaju zamagljeni. Zapravo, cijele scene mogu biti močvara nejasnoća. Zašto?
U Palestini su nejasnoće često jedino što se može doživjeti. Kako nešto takvo preobraziti iz destruktivne sile u intiman način bivanja u svijetu – nešto nepoznato i nepotpuno?
U jednom našem razgovoru rekla si da se “ne stidiš nekih svojih tekstova”, ali da je taj osjećaj “samo privremen”. Šta si time mislila?
Možda me ponekad bude sramota što prisvajam mjesto unutar jezika – mjesto na koje svi imaju pravo. Svaki put kada izgovorimo ili napišemo riječ, polažemo pravo na jezik, ali često se bojim da od jezika tražim previše, pišući fikciju. Kada rukopis stigne do izdavača, osjećaj srama može se pretvoriti u osjećaj kajanja i otuđenosti.
Kako vidiš svoju ulogu u prevođenju vlastitih djela?
Vidim svoju ulogu kao posmatračice postepenog i sporog udaljavanja teksta od arapskog jezika. Nadam se da ću uspjeti sačuvati prisustvo arapskog jezika koji diše unutar teksta – ne ostavljanjem arapskih riječi neprevedenim, što mi djeluje kao orijentalizacija. Arabizirani izrazi često se ne mogu odvojiti od kolonijalnog susreta, ali ipak nastojim održati nevidljivu vezu s jezikom kroz rad s prevodiocem. Arapski jezik je toliko precizan da se od te preciznosti može poludjeti; ona se ogleda u desetinama sinonima koje jedna riječ može imati. Čak i Bog ima devedeset i devet imena, od kojih svako ukazuje na određeno osjećanje i djelovanje tog istog Boga. Pitanje koje se onda postavlja jeste kako prenijeti čitaocu tu preciznost, zasnovanu na maloj, jedva izrecivoj razlici koju arapski nosi, u drugi jezik.
Kako je na tvoj proces pisanja uticala kontinuirana genocidna agresija u Palestini?
Iluzija da jezik može biti štit protiv monstruoznog bila je, za mene, jedna od prvih koje su se raspršile i nestale. Jezik nije imun na genocid i uništenje. I on može biti uništen, postati nemoćan, izgubiti se. Nikada nisam osjećala da ja vladam jezikom – više da je jezik vladao mnome. I prihvatanje njegove slomljenosti, njegove stvarne slabosti, omogućilo mi je da nastavim raditi kroz decenije bola i povreda nanesenih Palestini. Nastavak pisanja romana uz svijest o svemu tome na neki je način spriječio da uništeno i bolno postane napuštena pustinja, poraz duše. U ruševinama tražim ono što se još može zadržati. Drugi pisci su mi pritom bili vodiči. Okrenula sam se Genetovom Zatvoreniku ljubavi, fragmentima knjige na kojoj Muhammad al-Zaqzouq radi u Gazi, i potresnim pjesmama Antonija Gamonede o ubistvima civila pod fašističkim režimom u Španiji prošlog stoljeća.
Rekla si mi da svake godine provodiš neko vrijeme pišući u samostanu na sjeveru Italije. Kako je izgledalo to iskustvo?
Bio je to zatvoreni samostan. Sve časne sestre znale su da sam ateistkinja. Dale su mi sobu i nudile tri obroka dnevno, sve domaće, uz povrće i voće iz vlastitog vrta. To je značilo da nisam imala nikakvog razloga da napuštam sobu osim za vrijeme obroka i popodnevne šetnje. Sestre su se budile u 5 ujutro kako bi započele pjevati svoje molitve, koje sam mogla čuti dok sam se budila i počinjala raditi. Nisam smjela ući u samostan, a vrata mog balkona bila su zaštićena rešetkama, tako da nisam mogla izaći na balkon. Bilo je to poput obrnutog zatvora. Bila sam zatvorena u vanjskom svijetu, a istovremeno sam ostala vrlo blizu redovnica. Donosile su mi obroke kroz otvor iznad pulta. Također su čitale sve moje knjige i priče koje postoje na italijanskom.
Jednom, zaista samo jednom, dopustile su mi da uđem kod njih. Željele su razgovarati o nekim pitanjima u vezi s tekstovima koje su čitale. Komunicirale smo na engleskom i francuskom, ponekad i njemačkom. Također smo slušale ptice, koje su postale dio našeg razgovora. Dozvoliti mi ulazak u njihov sveti prostor bilo je najveće povjerenje koje mi je iko ikada ukazao zbog mog pisanja.
