Pečat prošlosti – O srednjovjekovnim poveljama

Drugog dana festivala Slovo Gorčina, u subotu 29. jula, publika je imala priliku prisustvovati izložbi prve muzejske postavke Muzeja bosanskog kraljevstva pod nazivom: „Povelja i pisma bosanskih vladara i vlastelina (1189.-1461.)“, a o kojoj su govorili Adnan Hajrulahović Haad, incijator osnivanja i voditelj istoimenog muzeja, te autor izložbe dr. Enes Dedić.

Naime, izložba, koja je ujedno i označila pokretanje samog muzeja, predstavljena je u mjesecu julu 2022. godine na tvrđavi Ostrožac na Uni u Cazinu, ali je, također, upriličena u mnogim drugim krajevima Bosne i Hercegovine i svijeta, kako u starom gradu Srebrenik, tako i na Bobovcu kao dio stalne postavke. Njen, ipak, doprinos ovogodišnjem festivalu Slovo Gorčina, potvrdio je ponovo aktuelnost i neospornu atraktivnost za zanimanje historije srednjeg vijeka. Pored uspjeha same izložbe, osnivanje Muzeja bosanskog kraljevstva, dokaz je vizije kao i incijative efektnog demistificiranja i približavanja višeslojne historije Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku i srednjovjekovnog čovjeka savremenom modernom kontekstu. Izložba objedinjuje preciziran vremenski period transformacije banovine u kraljevinu Bosnu kroz odabrane primjere povelja njenih vladara i vlastelina. Povelje, premda su same po sebi jedan od rjeđih arhivskih izvora, u znamenitoj mjeri predstavljaju dio najznačajnijih segmenata kulturne baštine koji su okupljali stanovništvo na širim lokalnim, ali i regionalnim razinama. Obično su to kratki, samostalni tekstovi koji se tiču vlasništva nad zemljom, nekog drugog prava ili privilegije. Izložbena postavka obuhvatila je nekolicinu odabranih povelja, poput: povelje bana Tvrtka Kotromanića kojom se potvrđuju povlastice svojih prethodnika Dubrovčanima, 1367., povelje kralja Tvrtka I kojom se ukida trg Soli u Sutorini, 1382., ili povelje kralja Stjepana Tomaša Dubrovčanima kojom potvrđuje povelje svojih prethodnika, iz 1444. godine. Uz ove i druge izložene primjere, unutarnja organizacija povelja je faktična, odnosno prilično jednostavnog izgleda i praktične prirode, a konvencije izrade koje se koriste variraju prema datom vremenu i mjestu. Odabrane povelje pisane su širom tadašnje Bosne u Konavlima, Bišću, Stipan polju pod Sokolom, Kreševu, Jajcu i drugim mjestima. Takvi dokumenti slijedili su određeni format, uključujući jezik, pečate i svjedoke. No, iako je jasno da povelje mogu da imaju određeni estetski faktor, te da ih historičari i drugi zainteresovani istraživači mogu koristiti za rasvjetljavanje širokog spektra pitanja, Enes Dedić ističe da današnja očuvanost ove vrste dokumenata nije značajna, s obzirom kako je, tokom pet stoljeća postojanja bosanske države, sačuvano samo nekoliko procenata od ukupnog broja sačinjenih povelja.

Predstavljene povelje koje su sačuvane zahvaljući evropskim arhivima, uz svoj zajedničko-izložbeni karakter otkrivaju intrigantan socijalni istraživački potencijal, dopuštajući daljnim historičarima da prate, rekonstruišu i razumijevaju mreže obaveza, odnosa i praksi koje su podupirale srednjovjekovno društvo. Na osnovu toga, moguće je napraviti raznovrsne statističke procjene velikog broja svakodnevnih transakcija za istraživanje u područjima pravne, društvene, ekonomske povijesti ili kako bi se, u nešto drugačijem kontekstu, dobio bolji uvid u način razmišljanja ljudi koji su živjeli u to vrijeme. Tu je, također, primjetan i očigledan značajan elemenat samog jezika i pisma povelja, što ih čini plodotvornim izvorom za lingvistička proučavanja. Istaživanja ovakve izložbe i, njoj nesumnjivo sličnih, pokazuju raznolikost primjene i manifestacija pismenosti, te opseg u kojem su građani jedne države dijelili zajedničku dokumentarnu kulturu u višejezičnom svijetu, s mnogo različitih lokalnih stvarnosti, u kojima je i usmena komunikacija nastavila igrati značajnu ulogu. Ova izložba smješta ovakva i slična pitanja u širi kontekst historiografije koja se tiču pismenosti, jezika i komunikacije. Time se razmatra dokazna baza prošlih i sadašnjih studija povelja i pismenosti i nudi kritički osvrt na nova tumačenja u proteklim godinama u kojima su knjige, dokumenti i skripte smatrani različitim aspektima istog povijesnog problema. Rad na ovakvoj izložbi morao je podrazumijevati obrađivanje tema kao što su jezik, pisanje kao vizualni simbol i dokumentarni zapis. Predstavljena izložba sugerira da je riječ o jednom raznolikom krajoliku kontinuiteta i transformacija, kreativnosti, usvajanja i prilagodbe s novim oblicima obilježavanja i stvorenim zapisima. Povelje ne bilježe samo prošlost, već su predodređene i za sadašnje probleme, s obzirom da su zabilježile i sačuvale dragocjene ostatke upotrebe i evolucije jezika. Enes Dedić je, također, istakao da svaka izložena povelja jeste jedan poseban vid ili vrsta naučnog djela kojeg vrijedi interpretirati i, naposlijetku, ispravno razumijeti. Pojedinačno ili kolektivno, povelje pričaju priče o posjedu zemlje i pravnim rivalstvima; oni također pričaju druge priče o dokumentima kao talismanima identiteta, statusa i međugeneracijskog utjecaja. Rad Muzeja bosanskog kraljevstva (a ujedno i spomenuta izložba) upravo potvrđuje naum da se ispuni i pročisti zagušljivo-otrovan vakuum kojeg, na našu žalost, naučna zajednica BiH ima, jer ista u velikoj mjeri zanemaruje građanina i običnog čovjeka koji ima potreba da upozna svoju historiju.

Kroz primjer ovakve izložbe, obični građanin kao posmatrač ima mogućnost pomnijeg približavanja svojim identitetskim korijenima, te ujedno i da bude autentičan, svojevrstan tumač napisanog i prikazanog.

Zejneba Hajdarević