Osvrti

Revalorizacija uloge umjetnika

Gorčin Dizdar i gost umjetnik Denis Haračić 2023. godine

Univerzalno u lokalnom i individualnom, marginalizirani umjetnik, pripadnost, odbijanje, društveni višak – istoznačno su dio većine današnjih umjetničkih djela koja se na određen i smislen način referišu na društvenu zbilju i umjetničku savremenu dinamiku. Izložba „Reject“ Denisa Haračića mladog, ali afirmiranog vizualnog umjetnika upravo artikulira stanje na kulturnoj i umjetničkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Umjetnik se prije svega bavi pitanjem kolektivne umjetničke odbačenosti, a sve to u ekstremno zaoštrenim društvenim i egzistencijalnim okolnostima, koje – s nekim navodno samorazumljivim pravom – zahtijevaju od pojedinca da podredi sopstvena mjerila „opštim“ prioritetima, a koji opet i nisu tako opšti, nego su kolektivno-partikularni. No, to će vam o ovoj izložbi ionako malo šta reći. Njen najvidljiviji sloj jeste problem devalvacije kulturne umjetničke scene, ali i detronizacije umjetničkih vrijednosti koje mogu da preobražajno i efektno utječu na samu zajednicu u kojoj nastaju.

Problem umjetnika današnjice jeste: kako nadživjeti rat umjetničke otuđenosti, ako si ga već nekako preživio. Takva i slična pitanja našla su svoje mjesto za diskusiju drugog dana festivala Slovo Gorčina, u subotu, 29. jula kada je i izložba „Reject“ predstavljena samoj publici. Između ostalog, postavka „Reject“ je prvi put postavljena pod kustoskim vodstvom Adne Muslije, u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine od decembra 2021. do januara 2022. godine, da bi potom, u proljeće iste godine, bila prikazana u Centru za kulturu Trebinje. Izložba koja je bila dio ovogodišnjeg Slovo Gorčina, sastoji se od prvenstveno portreta mladih bosanskohercegovačkih umjetnika iz sfere umjetnosti, književnosti i muzike, te je dodatno upotpunjena dodatnim autorskim radom – ciklusom „Mirror“, koji prikazuje oko dvadesetak različitih linoreza rađenih prema autoportretu.

Tematsko-motivski korpus unutar kojeg se Haračić kreće kroz lične i kolektivne umjetničke prikazane identitete svojevrsna je re-inventura onih melanholičnih toposa neprihvaćenosti, dakle „životu na rubu“, prožetim manjinskim osjećajem kao prirodnim – i, dakako, uglavnom trpnim – stanjem umjetničkog života. Pledirajući za uvažavanje i dostojno tematiziranje složenosti takvih stvari, autor kroz svoje radove razmatra manjinski položaj umjetnika na našim prostorima, čija su pravila igre uveliko komplikovanija od kičasto idilične slike koju emituje naše nostalgično sjećanje, i koje priziva novu verziju mita o zlatnom dobu novih umjetnika. Ovlašno i usput, tu je riječ o redefinisanju vlastitog likovnog izraza, ali i razračunavanja položaja marginalaca unutar vlastite „manjinske zajednice“ kojom vladaju profesionalni „zaštitnici manjina“. Potom, taj izdvojeni umjetnik ne može se sasvim slobodno osjećati ni u okrilju matične kulture, jezika i države. Tamo je on, naime, sa svim kreativnim potencijalom kojeg posjeduje i kojeg se ne može niti želi odreći, sa svim svojim uvidima, znanjima i složenim faktorima vlastitog identiteta, također doživotni „stranac“, mada na način bitno drugačiji – što stvari ne čini nužno lakšim – od onog zbog kojeg je izguran na marginu u „zavičaju“, opijenim oživljavanjem ukusa većine. U takvom se duhu, propituju sumnje umjetnika i vlastiti spor sa rodnim krajem, dok se proturječno oslikava osjećanje istovremene bliskosti i otuđenosti, te drugosti i nepripadanja. Svi ti autentični pojednici lišeni sposobnosti da se bezbrižno utope u kolektivnu istost, u jednoobraznost, dio su Haračićeve revalorizacije ličnih i generacijskih stremljenja i postignuća.

Na likovnom planu, Haračić ostvaruje zgusnutu i složenu umjetničko-kompozicionu strukturu. Iako je tradicionalna grafička tehnika zamijenjena tehnikom monotipije, te eksperimentalnijim igranjem sa slikarskim i crtačkim područjem, likovni jezik otkriva određenu vrstu umjetničke zrelosti. Boja transparentnim premazima, grubim poteznim konturama, uokviravanjem, cjelini daje kontrasnu živost i ritmičku raznovrsnost. Prilično haotičan mikrokosmos prikazanih pojedinaca kroz isprepletenu liniju izražava svojom akumulacijskom kretnjom i probijanjem iz slojeva individualnu preopterećenost. Kroz slojeve i naslage oblika teži se da se pronađe smisao, red u neredu, tragovi i smisao bića u pozadinskom ništavilu. Da li će se u tom unutarnjem haosu sve izgubiti, nestati ili će se iz obilja koje buja iznjedriti neki smisao? Da li oblici tonu i nestaju u magli koja ih guta ili se rađaju iz nje, umjetnik nam ostavlja da razmišljamo. Jedan od glavnih nosilaca i sastojaka energetskog naboja je boja kao materija u procesu i boja kao psihološko izražajno sredstvo, u ovom slučaju nije slučajno topla, usijana, žestoka i agresivno eksplozivna.

Umjetnost „autsajdera“ je uveliko poznat, atraktivan koncept, u znatnoj mjeri istražen, predstavljen, potom nanovo reinterpretiran, ali ono što rad Haračića razlikuje od sličnih umjetničkih varijacija na istu problematiku, jeste što je njegova definicija odbačenog umjetnika, u određenom smislu, elastičnija. Općenito se kategorija neprihvaćenih umjetnika definira kroz rad koji je odbojan, čak intenzivan i opsesivan, a kojeg stvaraju pojedinci koji su ostali nesvjesni ili ravnodušni prema normativnim umjetničkim standardima. Razlozi za umjetnost ili njenu interpretaciju ipak su duboko u svakom od prikazanih umjetnika. Na taj način, izložba Denisa Haračića pruža pogled na ličnu i kolektivnu kreativnost, iako je posmatrač uvijek svjestan da je ona morala platiti svoju određenu cijenu.

Zejneba Hajdarević