Piše: Zejneba Hajdarević
U seriji radova Majkina pisma – bosančica Šemse Gavrankapetanović, ono što prvo upada u oči nije rukopis, nego njegova prenamjena. Nije presudno razumjeti bosančicu, nego je vidjeti kao grafiju, ritam i trag vremena. Ovdje se pismo ne koristi kao sredstvo komunikacije, već kao likovni materijal, sloj koji ne progovara značenjem, nego memorijom. Ono što je na prvi pogled “nježno” –šamije, vez, pastelna platna –u sljedećem kadru već prelazi u nešto drugo: u čin postojanja, u prostoru koji te je prethodno isključivao. Ne u smislu političke poruke koja se lako parafrazira, nego u smislu onoga što bi teoretičari prepoznali kao političko po sebi: pojavljivanje, prekoračenje granice između privatnog ijavnog, preuzimanje glasa u sistemu koji te nije predvidio kao govornicu. Gesta pisanja, vezenja, sabiranja, u tom smislu ne “govori o” zaboravljenima, već ih ponovo postavlja unutar polja značenja. To je političnost bez parole, ali s posljedicom. Što će reći: ne agitacija, nego tvrdoglava osjetljivost. U ovom slučaju, radovi nisu arhivski relikti, nego živa mikrohistorija jednog porodičnog i ženskog glasa koji odbija da bude sveden na fusnotu. Ipak, Šemsa Gavrankapetanović izbjegava svaki patos; umjesto toga, insistira na složenosti. Njeni radovi nisu spomenici, već procesi. Ne evociraju prošlost, već je prevode u vizuelnu sadašnjost, u kojoj žene, pismo i tekstil više ne pristaju na uloge koje su im pripisane: sentiment, dekor, tišina.
Povezivanje teksta i tkanine, koje dijele zajednički etimološki korijen (lat. texere–tkati), nije puka lingvistička zanimljivost, već estetski i etički stav. Ono što je decenijama smatrano “ženskim poslom” –vez, šivenje, brižnost –ovdje se prepoznaje kao umjetnička gesta, tekstura pamćenja i nosilac značenja. Gavrankapetanović se, međutim, ne zadržava na idejnoj ravni: ona doslovno interveniše. Štampa pisma na platno, veze po njima, razvlači ih preko konopca, ali ne odstupa od precizne likovne kompozicije. U tim radovima nema ničeg domaćinskog osim materijala; sve ostalo oblikovano je sviješću o prostoru i narativu.
U društvima u kojima je pismenost žene nekada bila incident, a njezin glas opasnost, svaki čin pisanja bio je prelazak granice. U tom ključu, pisma koja je Begzada, prababa Šemse Gavrankapetanović, uputila caru Franji Josipu 1902. godine, nisu samo protest –ona su akt identifikacije: ja sam ovdje, ja imam pravo, ja pišem. Taj čin pisanja dolazi iz okolnosti u kojima joj je, zbog oduzimanja zemlje, ugrožen opstanak njene porodice. U rukama Gavrankapetanović, to jase širi i preobražava: žena koja piše pismo, umjetnica koja ga pretvara u sliku, gledatelj/gledateljica koji ga pokušava protumačiti. Nijedna pozicija nije stabilna, nijedna ne ostaje zatvorena u značenje. Odbijajući sentimentalizaciju, ova umjetnost bira da se konfrontira, ali ne s karikiranom figurom patrijarhata, nego sa strukturom zaborava. Umjesto da sugeriše nostalgiju za izgubljenim vremenima, Šemsa Gavrankapetanović gradi arhive koje nisu institucionalne, ali jesu postojane. Njene slike nude rekonstrukciju bez iluzije o cjelovitosti. Fragment prošlosti ovdje nije manjak, već metoda. Ako je riječ o društvenom činu, onda je to onaj koji ne traži da se istakne na reveru. Ako je ovo poruka, onda ona stiže bez jasno vidljivog pošiljaoca. Ako je protest, onda je to onaj koji se troši poput konca –neupadljivo, polahko, pažljivo –ali koji nikada ne utišava otpornost onih koji znaju vez.
Ono što je najtiše – konac, šamija – ovdje postaje najglasnije, upravo u postojanosti, pažnji i trajanju. Ovi radovi ne vabe ni suosjećanje, ni veličanje. Nema tu ni rasipničkog popusta prema sebi, ni patetičnih pokajničkih gesta. Radovi stoje u prostoru tiho, ali uspravno, kao tekstilna protivteža onima što se lahko diče uzvišenim vrlinama, a jednako zaboravljaju rad “neprimijećenih”. Umjesto toga, pred nama su skromni, ali precizni “mali podvizi”: činovi sabiranja, očuvanja, prepisivanja onoga što je bilo izbrisano, ali ne i zaboravljeno. Ne kao nostalgija za izgubljenim svijetom, već kao svjesno odabrana strategija i upornost –rad s tragom, ne iz manjka, nego iz uvjerenja da se cjelovitost, ako i postoji, ne sustiže bez otpora. U toj svijesti o nedovršenosti leži i ono što ovu umjetnost izdvaja. Umjesto da se povuče predpritiskom historije, Gavrankapetanović bira da u njoj ostane, ali pod svojim uvjetima. Ne uzmiče, ne dramatizira, ne traži opravdanje. Umjesto toga, njena gesta –mirna, detaljna, nenametljiva –proizvodi značenje tamo gdje ga sistemski nije bilo. U svijetu koji iznova proizvodi višak memorije, a nudi manjak razumijevanja, ovakva umjetnost djeluje gotovo anahrono. Ali možda je upravo zato nužna: jer ne pokušava da s historijom izađe na kraj, već da u njenim pukotinama napravi prostor za ono što se nije uklopilo: rukopis i vez.
Ako se povremeno i učini da su ovi radovi “nježni”, to je zato što svijet ne poznaje nijedan učinkovitiji jezik otpora od tvrdoglave nježnosti. To je nježnost bez pozlaćenih obruba koja ne traži aplauz, već da joj se dâ prostor da bude. U njenoj tišini ima više odlučnosti nego u mnogim parolama i više pamćenja nego u arhivima. Ne razmeće se, ne viče, ali se ne povlači. Ne traži izlaz, jer zna da ga nema. I ostaje: uporno i tiho, kao odgovor svijetu koji između svojih slavnih ruševina ikolektivnih amnezija već stoljećima, uzalud, traži exit.
