Razgovarao: Almin Kaplan
Napisala si jednu od onih knjiga što ih je teško napisati, skoro pa nemoguće… Jesi li toga svjesna? I kako se nosiš sa čitateljskom publikom koje ti – siguran sam – ne nedostaje?
Bila je i za mene dugo nemoguća ali onda su se nakon skoro petnaest godina stvari konačno posložile. Pojavio se neposredni povod, desili su se neki iskreni razgovori puni ranjivosti koji su me nadahnuli, a prvi odlazak sa sinom u Bijeljinu je za mene i supruga bio nešto posebno. Dobila sam veliki motiv da istražujem i pišem, a negdje u tim danima me i Semezdin Mehmedinović ohrabrio da tu neobičnu, potresnu i lijepu priču pretočim u roman. Što se tiče recepcije, desila se promjena u odnosu na ranije knjige – roman jednostavno dopire do šireg kruga čitalaca, i zasad mi je to vrlo korisno iskustvo. Čitaoci dijele sa mnom svoje impresije ali i svoje porodične priče, intenzivno je i zahvalna sam da je tako.
Knjiga o Almiru je knjiga o mnogo čemu, ali najviše, usudio bih se reći, o jednoj (nesretnoj) mladosti… Tačnije, to je knjiga o mladiću koji dolazi iz građanske porodice, iz Bijeljine, knjiga o talentovanom mladom čovjeku, o zgodnom, u društvu omiljenom… Ko je Almir, da najprije to kažemo?
Almir je bio brat mog supruga, mladić iz Bijeljine koji je kao oficir JNA u novembru 1991. poginuo na Vukovaru. Ta pogibija bila je šok za cijeli grad, prvi znak da se rat ne dešava nekom drugom nego nama. U aprilu 1992. njihova ulica u Bijeljini imenovana je po njemu a onda je porodica bila prisiljena da taj grad napusti.
Knjiga se otvara jednim nježnim poglavljem, kada ona koja pripovijeda budi svog malog sina kako bi s muževom majkom i sestrom putovali u Bijeljinu, na godišnjicu Almirove smrti… Ritam i glas naratorke su, uprkos temi, umirujući, a to se nastavlja kroz čitavu knjigu, što je još fascinantnije?
Porodica posvećeno svake godine na Almirovu godišnjicu odlazi u Bijeljinu i ja sam tome prisustvovala nekoliko puta. Osjećala sam u tim prilikama da svjedočim nečem neobičnom i važnom – sjećanju na jednog mladog čovjeka, ali i sjećanju na nekadašnji lijep život ljudi koji su iz svog grada nasilno otjerani. Događaji o kojima se govori odigrali su se prije više od trideset godina, ali su za sudionike još uvijek vrlo živi. Činilo mi se da ton pripovijedanja treba biti u kontrastu sa dramatičnim sadržajem, utišla sam afektivnost da bi se priča jasnije čula. Ako mi je uspjelo, drago mi je.
Ona koja pripovijeda, ustvari je uljez, neko ko je milošću Almirove majke propušten u taj zapečaćeni svijet, svijet obljetnica mladića Almira Smajića… S pripovjedačicom čitatelj kao da ulazi u zapečaćeno vrijeme?
Traumatski događaj često ostaje zapečaćen, on pripada nekom trajnom prošlom vremenu koje se u trenu izlije na našu sadašnjost zbog neke pjesme s radija, izgovorene riječi, opažene slike. Priče brojnih ljudi koji su devedesetih doživjeli gubitke i protjerivanje ostale su neispričane jer mi živimo u miru koji nije zasnovan na pravdi. Postoji velika nostalgija prema tom prijeratnom vremenu i knjiga je, bez moje prethodne namjere da to bude tako, postala i knjiga o osamdesetima, o Jugoslaviji.
Ja bih rekao da je ovo knjiga i o majci… Ona je ta u koju su pohranjene emocije iz kojih je jedino moguće oživjeti Almira? Rekonstruisati njegovu osobnost?
Da, ali meni je bilo zanimljivo da se majka mnogih događaja ne sjeća ili ih nije ni znala. U mladosti više toga dijelimo sa prijateljima i partnerima nego s ukućanima. Osim toga što je sjećanje fikcionalno, ono je porozno i nepouzdano. Zato je zapravo za priču o Almiru i njegovom životu trebalo saslušati različite ljude koji su ga poznavali na različite načine. Priča o majci ipak jeste okosnica tog sjećanja jer je ona ta koja preko trideset godina inicira redovne odlaske u Bijeljinu na njegov grob. U njoj su spojeni i tragika gubitka i nevjerovatna vitalnost.
U liku majke ima neke vatre na koju se, jednom godišnje, dođu ogrijati i rođaci i porodični prijatelji… Tako se čitatelju doima to okupljanje koje Almirova majka napravi sazivanjem ljudi na godišnjicu sinove smrti…
Mnogo se toga komemorira u tim godišnjim okupljanjima, tragična smrt jednog mladog čovjeka, ali i sopstvena mladost i neko sretnije doba. Rituali su nešto što radimo u manjoj ili većoj zajednici, to osjećanje dijeljenja nam treba, jednako kao i blizina onih koji razumiju šta smo prošli.
E sad, dolazimo do konteksta… A on je vrlo bitan… Almir se u Bijeljini slavi kao heroj, data mu je i ulica… Ona koja pripovijeda kaže da je bila s druge strane – te da na godišnjice kada se Almira slavi (ona) suosjeća sa žrtvama Vukovara, mjesta Almirove pogibije, odnosno mjesta na kojem su pripadnici Almirove vojske počinili strašne zločine…
On je u oktobru i novembru 1991. još uvijek odan zakletvi koju je položio i vojsci u kojoj se školovao. Danas jasno vidimo da je to bilo pogrešno, da je bio u zabludi, ali mi gledamo s naknadnom pameću i sa iskustvom rata. Poginuo je prije nego što je vojska ušla u Vukovar, ali znamo da je u posljednjim danima bio deziluzioniran i izmijenjen ratom koji je vidio izbliza. Donošenje ispravnih odluka u prelomnim historijskim trenucima očigledno nije uvijek tako jednostavno i književnost to itekako razumije.
Svima nam treba ovakvih perspektiva – da iz pozicije drugog osmotrimo svijet koji živimo? Nije li to ozdravljujuće? I nije li u tome jedna od funkcija književnosti?
Književnost daje mogućnost da razumijemo drugačije životne okolnosti od naših. Mi smo radoznala bića, želimo da slušamo o životima drugih. Meni je i kao osobi i kao književnici važno da uđem u kožu drugih i sagledam svijet njihovim očima.
E, sad, Adnan, muž one koja pripovijeda, a Almirov brat, odbija da na godišnjicu Almirove smrti spava u hotelu u Bijeljini, jer, kako kaže, ne može da prihvati da u rodnom mjestu nema nikoga kod koga bi mogao prenoćiti – i to je onda definitivno poraz… To bi značilo da si iz tog mjesta konačno prognan – jer se više nemaš gdje vraćati… Ova knjiga tako otvara i pitanje mogućnosti povratka u sredine u kojima se dogodilo etničko čišćenje?
Gubitak rodnog grada je tema i trauma koja je u ovoj knjizi izronila kroz priču o gubitku Almira. Svi ljudi iz Bijeljine su govoreći o njegovoj smrti govorili i o svom prisilnom odlasku. Nisam znala šta da s tim dijelovima njihovih ispovijesti učinim, ali onda sam shvatila da je to neodvojiv dio priče o Almiru jer su se ti događaji počeli dešavati svega šest mjeseci nakon njegove smrti. Neki ljudi su se vratili, većina nije. Svako je imao svoje razloge. Činilo mi se važnim progovoriti i o tome.
Kad nestane ljudi koji se sjećaju Almira, kad nestane onih koji nose emocije iz kojih je jedino moguće rekonstruisati njegov svijet, hoće li, šta misliš, završiti jedno vrijeme? Mislim na vrijeme koje traje danas, vrijeme u kojem živimo mi koji još vjerujemo da je moguće popraviti ovaj naš, devedesetih godina razoren svijet?
Dolaze generacije koje nemaju sjećanje na život u tom dobu nevinosti prije rata, u vremenu prije nego što smo vidjeli šta su ljudi u stanju počiniti jedni drugima. Ali mladi ljudi se itekako nose sa transgeneracijskom traumom, bilo da im se o ratu priča ili da ga se prešućuje a da se istovremeno žive njegove negativne posljedice. Njima nedostaje vjera u pravedno društvo, nedostaju im pripovijesti o solidarnosti, zajedništvu, dobroti. Svijet nije lako popraviti, populizam i neofašizam se globalno nezaustavljivo šire. Izazovi su veći, kanali za širenje propagande i raspirivanje raznih oblika mržnje su lako dostupni. Ali isto tako se razvija i svijest o tome da patnje nisu izolovana stvar jedne grupe ljudi, stvara se kod mladih i jedna nova vrsta skrbi za budućnost, aktivizma, potrage za smislom. Mislim da je potreba za pravdom imanentna ljudima i da neće izumrijeti, iako je danas skoro na izdisaju.
Jedan od najzanimljivijih likova jeste Meliha-Milica. Žena koja je promijenila ime kako bi se spasila u ratu. I baš kod nje, pripovjedačica, njen sin i muž pronalaze utočište. Ona ih srdačno prima u svoj dom, puna je nježnosti, pažljiva je, dok se mnogi Adini prijatelji, na spomen njenog imena, mršte… To je pomalo paradoksalna situacija… Ali opet, nekako logična, pogotovo kad pripovjedačica konstatuje da su se Melihe odrekli prijatelji Srbi na početku rata, dok je još bila Meliha, a sad je se kao Milice odriču prijatelji Bošnjaci… Ta imena, previše su nam važna, a ne bi trebala biti?
To je za mene vrlo kompleksan i važan dio romana koji prvobitno nije bio planiran. Omogućio mi je da se suočim sa svojim sopstvenim negativnim predrasudama prema nekome koga ne poznajem. Zapitala sam se – šta ako je sa druge strane od nas, šta god ta druga strana bila, neka mila i velikodušna osoba? Promjena imena kod nas je priličan tabu, ali to se dešavalo češće nego što bi čovjek pomislio. Prinuda da promijenimo ime mnogo govori o sredini u kojoj živimo i o njenoj spremnosti da nas prihvati. Bilo mi je književno zanimljivo i plodotvorno saznanje da niko od nas nije imun na to da osuđuje i kritikuje tuđe izbore. Ni žrtve diskriminacije nisu imune na to da diskriminiraju druge.
Koliko smo mi naše ime? Koliko smo mi, bez obzira kako se osjećamo, ono što u nama vide drugi?
Ime je dodijeljeno prije nego što smo postali današnja ličnost, mi se neprekidno mijenjamo a ono ostaje isto. Identitet je fluidan, ime nije. Bez obzira na to šta mi mislili o svom identitetu i imenu i kako se osjećali ili izjašnjavali, ljudi oko nas na osnovu tog imena imaju o nama neko mišljenje i stav. Štaviše, nekad su spremni da nas zbog njega ubiju. Taj paradoks s imenom višestruko je književno zanimljiv.
Mjesto radnje: Bijeljina. Sve skupa djeluje sablasno… Pripovjedačica i njen mali sin u neke kuće unose radost, i život, pa mjesto i ljudi oživljavaju kao u bajkama? Kao što je kuća one Esme…
Stariji svijet često je usamljen, to je za mene važna tema pa sam je u knjizi barem dotakla tom epizodom. Strašno je važno da jedni drugima otvorimo vrata, da drage ljude ne zaboravljamo i ne prepuštamo samovanju. Povratničke zajednice su posebno ranjive, životi tih ljudi nose neku dozu svakodnevnih malih herojstava. Lik Esme kojoj svraćamo u kuću mali je omaž onima koji su se nakon svega usudili da se vrate i da ostanu.
Jedna od najfascinantnijih priča jeste priča od Adi, Almirovom bratu… Ljekar koji nastavlja u Bijeljini raditi nakon bratove smrti, sve dok u grad ne dođu Arkan i njegovi ljudi, kada Ado napušta bolnicu, a ubrzo i grad…
Sa svojim suprugom sam provela dobrih petnaest godina prije nego što mi je detaljno ispričao okolnosti svog odlaska iz rodnog grada. Ponekad krupne i važne stvari ne znamo jedni o drugima, a one bi nam pomogle da se bolje razumijemo. Knjiga je bila povod za razgovor dok sam je pisala, a iz reakcija čitatelja uviđam da nerijetko biva povod za porodični razgovor i onima koji je pročitaju. To je za mene kao autoricu najveće priznanje.
U romanu je i scena sa Senadom, Adinim i Almirovim rođakom koji je također ljekar prinuđen da zbog imena napusti svoj posao i grad. Ima ta scena kada on odlazi iz bolnice zauvijek, a kolege i kolegice ga gledaju kroz staklo dok se udaljava, dok napušta vlastiti život… U toj slici ima neke jeze, ali je to istovremeno i uspjela slika, bar sa aspekta književnosti…
Ta scena iz knjige koju mi je Senad ispričao, meni je vrlo plastično prikazala ulogu bystandera, ljudi koji prema teoriji genocida nisu ni žrtve ni počitelji. Oni naprosto nastavljaju sa svojim životima, ne čine zločine ali ne čine ništa ni da ih spriječe. Veliki broj ljudi spada u ovu kategoriju, svi za sebe vjerujemo da bismo pokazali građansku hrabrost i spriječili neku nepravdu a opet rijetki se usude da to učine. Književnost i umjetnost generalno imaju kapacitet da posmatraju takve životne situacije bez osude i da nam približe neke neugodne aspekte toga šta znači biti čovjek.
Koji je bio tvoj motiv da napišeš ovu knjigu – ako nisam previše indiskretan? Roman kao forma traži da se u priču zaroni na duže vrijeme, dakle dug dah je ključan… E za takvo nešto, bez obzira koliko smo ljubitelji lijepe književnosti, koliko smo dakle skloni pisanju zbog pisanja, presudan taj dug dah za koji moramo imati jak motiv… Kažu da je roman uvijek neko preslagivanje, vlastitog ili tuđeg života, ima li kod tebe toga?
Moji motivi su bili višestruki. Jedan je bio da s porodicom kojoj pripadam, a prvenstveno sa svojim mužem, pokrenem neke važne razgovore o prošlosti i gubitku. Drugi je bio da sačuvam porodičnu historiju svog sina. Treći je bio da dubinski razumijem načine na koje je rat besmislen a njegove posljedice neprolazne. Ali posebno važan motiv bio je i moj sopstveni užitak u dobroj i dubokoj priči o jednom zanimljivom čovjeku i vremenu, priči koja je imala i ljubavne i detektivske i historijske elemente.
Uvijek iskoristim ovakve prilike pa pitam autore koji pišu i poeziju i prozu – kako prelaze iz jedne u drugu formu i u kojoj se osjećaju bolje?
Moja poezija imala je dosta narativnih elemenata, ali pjesma je uvijek iskra, nešto munjevito, kratko i u sebi zaokruženo. Pisanje romana je gradnja cijelog jednog svijeta, dugotrajno držanje puno konaca u rukama. I jedno i drugo je lijepo, donosi veliko kreativno zadovoljstvo. U ovoj životnoj fazi mi se javljaju neke ideje koje odgovaraju romanu, ali to ne znači da se poezija neće u jednom trenutku vratiti i opet me preuzeti.
Šta Adisa Bašić čita?
Trenutno Judith Hermann, autoricu s kojom ovog ljeta imam javni razgovor u Sarajevu. Ranije sam čitala prevod njenog romana Doma, sada čitam njene dvije ranije knjige, Sommerhaus, später i Wir hätten uns alles gesagt. A navečer pred spavanje čitam svom sinu razne slikovnice (svaku po bezbroj puta) i u tome oboje uživamo.
A šta nam novo piše?
Pišem dnevnik u kojem bilježim reakcije na roman, razgovore koje je pokrenuo, priče koje su mi ljudi ispričali o sebi i svojim porodicama inspirisani „Knjigom o Almiru“. Pišem također i o životu sa suprugom, dvogodišnjim sinom i psom. Pišem o Sarajevu, o jugu Hercegovine i o vječnom klatnu između ta dva začudna i inspirativna mjesta na kojima obitavam.
