Rijetke su kvalitetne i dugovječne predstave, koje, sa utemeljenim razlozima publika iznova gleda, doživljava i u njima pronalazi intertekstualne elemente, učitava mnoga značenja i najzad, pronalazi sebe u toj, kako Gojer ističe, teatarskoj začudnosti i velebnosti.
Predstava Kamernog teatara 55 Mirna Bosna već dugi niz godina na karakterističan, scenski jednostavan i prijemčiv način komunicira sa publikom, najprije tretirajući našu društvenu zbilju, nedostatak institucionalne podrške, probleme koji srastaju sa našim misaonim i fizičkim tkivom, razmnožavaju se poput infekcije, a predstavljaju neku egzotičnu, rijetku bolest za koju nema lijeka. Nemoguća rješenja su naizgled, jedini izlaz. Kada jedna porodica pokušava da premosti ili izbjegne u bolje životne nastavke, svaki pokušaj, koji uključuje do tada vrijednosno i moralno nedopustive poteze i odluke, kao što je ulazak u okrutni svijet kriminala, odjednom postaju unutrašnja norma, opravdana etika koju podržava savladani ponos, degradirano dostojanstvo i neobuzdani, neizdrživi nagoni za preživljavanjem. Tijekom trajanja predstave pratimo obične, nama sasvim poznate ljude kako u nastojanju da udahnu zrak, kratko i poput mašine izdišu od straha da ne budu uhvaćeni. Rizo (Feđa Štukan) kao metafora, ali i stereotipna slika čovjeka koji u svojim četrdesetim još uvijek nije pronašao sebe, izgradio identitet i proširio socijalnu mrežu dovodi sebe i svoje najbliže u opasnost, a pod krinkom, nekog lažnog boljeg života. To čini krajnje uvjerljivo, srčano i bez predumišljaja. Sa druge strane, Aleksa i Šapka (Gordana Boban i Vanesa Glođo) se najprije opiru, moralni zakoni u njima im ne dopuštaju da razmišljaju u tom pravcu, ali ipak na kraju podliježu, omamljene idejom o velikom bogatstvu i onome što nosi lagodan i egzistencijalno riješen životni status. Čak i Šapka (Glođo) koja istupa isključivo, jasno i direktno, čini se kao glas razuma, ipak pristaje na krajnje banalne kompromise koji sobom nose veliku cijenu i teret. Ipak, Boki (Davor Golubović) u svojoj infantilnosti, bezazlenosti i maštanjima rasterećuje i oplemenjuje prostor, atmosferu i uspijeva probuditi razigranost. Predstava u cjelini, traje skoro dva sata, glumci su uigrani, tačni, sa uvremenjenim i prikladnim improvizacijama, što im svakako tekst Borisa Lalića, koji je tako lucidno napisan, omogućava. Scenografija, kostimografija (Adisa Vatreš Selmović) i režija (Saša Peševski) su minimalistički postavljeni, tako da imamo utisak da smo u sopstvenom dnevnom boravku i preživljavamo život. Muzika, također po izboru reditelja doprinosi cjelokupnom utisku, te isti ne narušava.
Zaključno, komad i predstava opravdavaju svoje postojanje i dug scenski život, a vjerujemo da će tako biti i u budućnosti, s obzirom na činjenicu da je ova postavka sve aktuelnija, bolnija i prisutnija, ali nas istovremeno osviještava, budi, propituje i nasmijava…
