Gorčin Dizdar sa učesnicima okruglog stola dr. Ermom Ramić-Kunić i dr. Enesom Dedić
U festivalskom centru Šipad, drugog dana festivala kulture Slovo Gorčina s početkom u 11:00h, razgovaralo se na temu Naslijeđe bosanskog srednjovjekovlja, čiji se značaj odrazio i kroz prisustvo velikog broj posjetilaca. Učesnici okruglog stola bili su dr.sc. Erma Ramić–Kunić, naučni saradnik Instituta za jezik UNSA, dr. Enes Dedić, stručni saradnik Instituta za historiju UNSA, i dr. Gorčin Dizdar, predsjednik Festivala. Razgovor je moderirao dr. Gorčin Dizdar, predstavljajući učesnike i pružajući im priliku da prezentiraju svoje naučno djelovanje kroz pitanja o onome što bi podrazumijevala riječ bosansko u bosansko srednjovjekovlje, o postojanju tog naslijeđa, te onoga šta znači bosansko u periodu srednjeg vijeka.
Dr.sc. Erma Ramić–Kunić, koja je doktorirala na srednjovjekovnom rukopisu Čajničkome jevanđelju, skrenula je pozornost na važnost pisanog naslijeđa i sakralnih rukopisa srednjovjekovne Bosne, ukazujući da se sam bosanski ban Kulin u svojoj povelji zaklinje na sveto jevanđelje. Time dolazi do zaključka da su sveti rukopisi na današnjem bh. području postojali prije 12. stoljeća, a vjerovatno i ranije, ali da se do danas nisu sačuvali. S ciljem odgovaranja na pitanja o bosanskom srednjovjekovnom naslijeđu, učesnica je istaknula specifičnosti bosanske ćirilice, odnosno bosančice, kojih nema u drugim redakcijama ćirilice, te karakteristike rukopisa redakcije starobosanskog jezika. Srednjovjekovni rukopisi bosanske redakcije, prepoznatljivi po svojim manjim formatima kroz koje se uočava da nisu korišteni pri svakodnevnoj upotrebi i čitanju, potvrđuju postojanje pisarnica u bosanskoj državi i podržavanje pisanja sakralnih rukopisa od strane aristokratije i svećeničkog staleža. Međutim, dodatna potvrda o postojanju bosanskog u srednjem vijeku jeste odgovor dr. Ramić–Kunić da su sakralni rukopisi privlačili pozornost staroslavenskih istraživača zbog odražavanja arhaičnosti teksta, koji je smatran jednim od prvih prevoda Ćirila i Metodija, a kao primjer navodi filologa i lingvistu Irenu Grickat koja je izdvojila desetak leksema samo sa prostora bosanske države. Ovom prilikom je učesnica razgovora otkrila i kompleksnu priču o dvogodišnjem „nestanku“ Čajničkog jevanđelja i još uvijek zastupljenim pokušajima osporavanja odluke rukopisa kao nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Za postojanje bosanskog u srednjem vijeku, dr. Enes Dedić smatra da ne postoji kompletna historija Bosne i Hercegovine pisana iz bosanske perspektive, koja je potrebna za postavljanje ujedno srednjovjekovne bosanske države na naučnu pozornicu, pri čemu je najavio izdavanje petotomne publikacije o historiji Bosne i Hercegovine od strane 60 bosanskoercegovačkih autora u toku 2023. godine. Historičar je kao primjer naveo da je Bosna najzastupljenija pri otvaranju bilo koje knjige 14. i 15. stoljeća iz dubrovačkog arhiva, kao i njeni vlastelini, kraljevi i mnogi predmeti rađeni na bosanski način – ad modum bosnensis, te da se u poveljama, odlukama i dokumentima različite provenijencije govori o Bosni, Bošnjanima i bosanskom jeziku. No, u tom smislu riječ bosansko, po mišljenju dr. Dedića, ne može stati ni jedan nacionalni korpus već se pod tim terminom podrazumijeva oznaka zemlje i stanovništva u kojem su živjeli Bošnjani, čime se ne određuje nacionalna identifikacija nego geografska. U nastavku razgovora, dr. Dedić je pružio odgovor na dodatno postavljeno pitanje od strane moderatora i učesnika dr. Dizdara o problematici položaja Hercegovine, odnosno srednjovjekovnog Huma u bosanskoj državi u srednjem vijeku. Historičar se sažeto osvrnuo na historijski tok od prvog spomena zemlje Bosne u 10. stoljeća, napominjući da je zapravo riječ o dokumentu iz sredine 9. stoljeća, obzirom da se pisar služio pisanim izvorom koji je bio 100 godina star, do osvajanja srednjovjekovnih oblasti od strane bosanskih vladara čime se ime Bosna proširilo na ime cijele zemlje. Stoga su ostale osobenosti osvojenih oblasti, samim tim i Huma čiji su vlastelini učestvovali u bosanskom saboru i bili dio bosanskog kraljevstva, čemu svjedoče i srednjovjekovne povelje. Osim navedenog, učesnik je razjasnio sporna pitanja o titulama bosanskih kraljeva u poveljama, osobito Stjepana II Kotromanića i Tvrtka I Kotromanića, u kojima se kriju diplomatske floskule.
Nadovezujući se na svoje sagovornike, dr. Gorčin Dizdar se usredotočio na važnost srednjovjekovnog bosanskog naslijeđa kroz aspekt kamenih nadgrobnih spomenika, odnosno stećaka, referirajući se na svoj stručni članak „Slučaj UNESCO“ ili kako su stećci postali spomenici bez identiteta. Sudionik razgovora za okruglim stolom je ukratko objasnio način ocjenjivanja i opravdavanja statusa UNESCO svjetskog naslijeđa i tok događaja kojim su stećci sa prostora Bosne i Hercegovine i njenih pograničnih zemalja uključene u nominacijski proces. Također je isticao kritike i niz zamjerki kojima evaluacijski dosije nije zadovoljio kriterije UNESCO-a i najzad, način odluke o prihvatanju nominacije. Evaluacijski dosije, koji predstavlja studiju o stećcima putem koje su ujedno i dobili status svjetskog naslijeđa, dostupan je javnosti i ostaje kao referentan, što dr. Dizdar smatra problematičnim zbog niza konkretnih zamjerki čije prvo mjesto zauzima gotovo izbrisana srednjovjekovna bosanska država kao značajan faktor kojima se objašnjava fenomen stećaka.
Naposlijetku, posjetiocima je pružena mogućnost za dalji razgovor sa učesnicima nakon okruglog stola u prostorijama festivalskog centra, no, pojedini učesnici su bili zaustavljani za dalji razgovor i pri završetku programa drugog dana festivala, što ukazuje na značajno oživljavanje priče o srednjovjekovoj bosanskoj državi više nego ikada prije.
Najda Rifatbegović
