Kristina Ljevak Bajramović, Lejla Kalamujić i Merima Omeragić za vrijeme programa 2023. godine
Bijeli papir – aritmija. Šta napisati… Balkanski divljaci, lažna intelektualna elita, deplasirana, potrošena, ulizivačka retorika, hipokrizija i egocentričnost, nedovršena razvojna faza – aritmije. Piaget se u grobu prevrće. Dok pokušavam smiriti puls i racionalizirati konfuznu, zaostalu i dekadentnu stvarnost, razmišljam o Dubravki Ugrešić. Nisam imao tu sreću da je upoznam, ali je doživljavam istinski. Proživljavam, na svoj način, njene životne staze. Dubravka (nedvojbeno integrisana ličnost), njene riječi i napisano za mene su svjetionik, kao što su, vjerujem, i za sve one (a malo ih je) koji su doslovno shvatili danas naizgled pogrešnu pedagošku lekciju koja glasi, reci ono što misliš, potkrijepi argumentima i mirno spavaj. Bojim se da je Dubravkin san bio višedecenijski uzurpiran, ne zbog njenih stavova, izrečenih u svojstvu čovječice, stručnjakinje, eruditkinje i vrsne umjetnice pisane riječi, već zato što nijedan njen zarez, tačka i otvoreni kraj nisu prošli neopaženo od strane onih koji nisu spavali, nečiste savjesti i uprljanih ruku. Ni danas, kada je konačno usnila, ne prepuštaju je mirnim pjezažima. Vuku je i povlače, osporavaju i negiraju. Ona se, prema riječima bliskih prijatelja, posebno zadnjih godina, saživjela s epitetom i ulogom vještice u društvu gdje vladaju animalni nagoni, a stada jure za zvonom. Grešni smo, a nismo svjesni, čak se ponosimo. Ako je Dubravka Ugrešić bila vještica, spalite mene! Možda na trenutak ispravimo nepravdu i posramimo se onoga što smo joj učnili. Na početku pomenuti, balkanski barbari, koji znaju samo za krv i med, smiješani, uvijek su prisutni, generacijski sve prisutniji, identitetski mutanti, preletači i neznavene kreature koje misle da imaju pravo reći nešto o ženi čije je postojanje popravilo ljudski rod, usmjerilo generacije vrhunskih autora. Djelo kojeg oni nikada neće biti dostojni. Dok su je, kako to obično biva, Evropa i svijet prihvatali, ovdje su je pokušavali izbrisati. Neuspješno. Ipak, oni budni sanjaju balkanski san. Nadam se da neće zaspati, da bar na trenutak osjete (kao što neće) njenu bol, koju je tako dostojanstveno nosila, bez centralizovanja žrtvenih elemenata. Ne krijem oduševljenje spram riječi Kristine Ljevak Bajramović koja je u svom tekstu za festivalski bilten istakla da je nepodnošljivo moćan talenat prevelik teret za društvo osrednjih, posebno onda kada ga posjeduje žena, referirajući se na Dubravku i njen život. Stojim iza svake riječi! Samo bih dodao da više nismo ni društvo osrednjih. Ne, nisam optimističan. Ništa mi ne daje povod za optimizam, a odbijam se gušiti u pozitivnoj psihologiji. Nadalje, Dubravka nije samo i isključivo Štefica Cvek, iako jeste bila u raljama života, valjda kao i svi mi, već se njena slojevitost i hrabrost ogledala i u njenoj pojavi. Ipak, postoje i svijetle tačke. Festival kulture ,,Slovo Gorčina“ je jedna od tih. Organizatori su osmisli poseban segment programa sjećanja pod nazivom In memoriam, a jedan od njih je posvećen upravo Dubravki Ugrešić. Tom prilikom su o njoj govorili Kristina Ljevak Bajramović, Lejla Kalamujić i Merima Omeragić, svaka iz svoje perspektive, konteksta i ličnih poveznica sa autorkom. Naročito su bile važne, emotivne i interesantne crtice koje nam je ispričala njena bliska prijateljica i saradnica Merima Omeragić, koja je sa njom vodila i bilježila razgovore koji su objavljeni u zadnjoj Dubravkinoj knjizi ,,Brnjica za vještice“. Lejla Kalamujić i Kristna Ljevak Bajramović su govorile o feminističkom čitanju opusa, o važnosti njene književnosti kako na makro tako i na mikro planu. Publiku koja je pozorno slušala, podsjetile su da Dubravkin rad nisu permanentno scene iz kultnog jugoslovenskog filma Štefica Cvek, a još manje šareni kupaći kostim Bate Živojinovića koji tumači glavnu ulogu u pomenutom ostvarenju. Još jedan argument u prilog potrebi da trivijalizujemo. Briljantni su i njeni eseji, proza koja je tako zanatski tačna, svaka riječ ima svoje mjesto, brižljivo odvagana i postavljena. Prodiru njene riječi, metafore i simbolika. Vjerujem da ćemo je tek otkrivati, ali i da ćemo učiti da je čitamo iznova. Pravilna recepcija je neophodna.
Nadam se da će Dubravka Ugrešić dobiti svoje zasluženo mjesto u našem kontekstu, iako to više i nema težinu, a još manje satisfakciju. S obzirom da su sva ,,rješenja“ bila neadekvatna i neuvremenjena, sugerišem da se stave realne i simboličke brnjice balkanskim neznalicama. Mada, vjerujem da bi i tada našli način da progovore.
Đorđije Radulović
