Piše: Vlaho Bogišić
Na kamenoj vratnici ulaza u grobljansku ogradu Svetoga Luke u Brotnicama na konavoskoj Površi još uvijek se razaznaje prikaz žene. Ta je nepoznata Konavoka, čije ime tek možemo naslutiti, odjevena u dugu haljinu, kakve su se u njezinu svijetu nosile doskora, a i nadalje ponekad, ruke je savila na bokovima kao što se to učini bilo s nekom namjerom ili tek onako u trenu kada se ostane zatečen ne samo u svome vremenu. Prije pola stoljeća tu ju je mimoišao znalac kulture stećaka Šefik Bešlagić, pa mu nije mu bilo teško zapaziti da je i njezin kameni dom nastao pomicanjem stećaka, pri čemu su u Konavlima kao i drugdje stećci ne samo pomicani nego i oštećivani, a neki su bili “već sasvim uništeni”. Vidio je, kaže, “stećke koji su upotrijebljeni za zidove njiva i dvorišta, za novije nadgrobne spomenike”. Do Brotnjica, kako ih, koristeći arhaični oblik naziva mjesta, Bešlagić naziva, “obično dolazi”, barem je tako bilo u njegovo vrijeme, “od Oboda, seoca iznad Cavtata, pješačkim seoskim putem preko Rajčevića. Drugi sličan put vodi također od Oboda preko Bilica i Vlahutina. Tim putovima se može stići do Brotnjica za otprilike dva sata. Nešto lakši put je željeznicom. Kada se iz Cavtata krene putničkim vozom, prema Mostaru, potrebno je izaći na stajalištu Vojski Do”. U Brotnice se doduše i nadalje može zaputiti uskotračnom prugom, istina ne više kompozicijom koju vuče lokomotiva, već brdskim biciklom, no da bi se razumjelo gdje je i koja je ta “zemlja jedna” koja Brotnice “imade”, dovoljno je posegnuti u zaumnu zalihu jezika kojom se trasama ponornica umiju kretati klesari riječi. U lirskome zapisu iz Kamenog spavača Mak Dizdar tako govori o Brotnjicama. Ulazi u njih pristupnom napomenom: “Čekali smo dugo. Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali”, da bi na kraju otkrio gdje je zapravo bio i što je ondje tražio-
“Pitao si me brate i pobrate za
zbitije
Što kriju ih brotnje Brotnjice
Ja rekoh ti sve što sam
o tome znao
A više od toga ako hoćeš da saznaš
Ti onda tad
Zapitaj
Ptice”.
Jer na dnu one ograde u koju se ulazi pored kamene čuvarice u dugoj haljini stoji jednako uspravan stećak ukrašen reljefom sa svih strana, s motivima rozete i konjanika sa sokolom, zaplesanim djevojkama, zmijom, zecom, jelenima, košutama i – pticama. Potpisao ga je Ratko Utješinok, sudeći prema transkripciji s bosančice “unuk’ Druža Ljubojevca, / sinovac’ Bratjenu Ljubojeva”, radeći nesigurnom rukom s dlijetom po svoj prilici na obližnjem brdu gdje se uzimalo krhku kamenu građu za sudbinski otisak. Upravo su te Ratkove i Dizdareve ptice glasnici one potmule tišine koju se čuje kada se kiša, kao u priči Almina Kaplana, spušta na krašku zaravan, hoće reći na brotnice, pa se horizont, kao tu, u konavoskoj skrivenoj zemlji zatvori, da bi se izašlo tako što se ostaje. “Mene ta, tzv. zaustavljanja, jako zanimaju”, reći će u lijepoj konavoskoj asocijaciji Mate Matišić, pjesnik dramatskih scena s poteza od Brotnica do Radimlje, “jer, kada znam o čemu šutim, o čemu ne želim govoriti ni pisati, uvijek mislim da su i šutnje i ne-govor drugih ljudi uzrokovane jednakim užasima kao moje šutnje: neizrecivo, prešućeno, skriveno uvijek je dio svake zaljubljenosti”, prešućivanjem se ostaje u polju zaljubljenosti. A u takvu polju, krašku poljicu na Brotnicama, zatekao sam se, uvijek je to nedavno kada je o sjećanju riječ, u zrelom pšeničnom klasju, puštajući unutarnji glas da odjekuje, bilo je to u sumrak i nisu se čule ptice, ili, što će biti prije, nisam imao sluha da bih ih čuo.
