Antonije Pušić, poznatiji pod pseudonimom Rambo Amadeus, bio je gost ovogodišnjeg izdanja Festivala kulture “Slovo Gorčina” u sklopu kojeg je u Stocu održao koncert, ali i u programu “Kafa sa…”, kroz razgovor sa novinarkom Kristinom Ljevak Bajramović, prisutnima približio svoj rad. Za one koji nisu bili u prilici prisustvovati razgovoru, ali i one koji isti žele ponovo poslušati, donosimo videosnimak, kao i Rambove impresije o Festivalu “Slovo Gorčina”.
Kultni crnogorski muzičar, pjesnik i hroničar vremena kaže da je neobična činjenica je posredno, porodično vezan za ovaj festival.
“Moj pokojni otac Ilija Pušić bio je arheolog i kustos Zavičajnog muzeja u Herceg Novom.
Radimlja, stećci i natpisi na bosančici bili su, između ostalog, predmet njegovog interesovanja i proučavanja. Kad se Mak Dizdar obreo u Herceg Novom i tom prilikom posjetio muzej, nastavak je bio logičan – Mak i Sena su došli kod nas kući, u posjetu. Kao dječaku mi je ostala upečatljiva Makova sjeda kosa i brada, bjelja i svjetlija od ijedne koju sam vidio do tad. Sjećam se da sam ih doživio kao veoma važne, jer je otac sa toliko oduševljenja najavljivao njihovu posjetu, a majka Bosiljka poslije stotinama puta pominjala njihova imena”, prisjetio se Rambo.
“Postali su dovoljno bliski da me je majka, kad sam iz svoje čiste eksentričnosti poželio da upišem Arapski jezik, poslala u Sarajevo – da konačim kod Maja, Makovog najmlađeg sina, koji me je te davne 1981. vodao po prvim sarajevskim kafićima i učinio sve da mi boravak ta dva-tri dana u Sarajevu bude interesantan i prijatan”, dodao je.
Osam godina poslije je došao na TV Sarajevo da nešto snimi.
“Prišao mi je čovjek, rekao da se poznajemo, da nam se porodice znaju. To je bio Faruk Dizdar, Makov najstariji sin”, rekao je, dodajući: “Nešto kasnije, sa zadovoljstvom sam u svoj bend primio brilijantnog momka, klavijaturistu, Beograđanina, neobičnog prezimena. Neobičnog svima, osim meni, meni je bilo blisko. Vojno Dizdar.”
“Nisam o ovom htio da govorim prije nego sam gostovao na festivalu, plašio sam se da ne djeluje kao neko šlihtanje, ali sad mislim da je red da se ovo napomene. Jer postajemo civilizovani tek kad razumijemo da ništa ne počinje od nas samih, da se slojevi stvarnosti slažu jedan na drugi generacijama i da je sadašnjost dobrim djelom određena prošlošću, dok istovremeno sasvim sigurno prilično uzrokuje našu budućnost”, poručio je Rambo na kraju.
