Piše: Kristina Ljevak
„Život je kratak za Sarajevo“, napisao je pjesnik. Jednako bi jedan bio kratak za prepričavanje svih anegdota koje je taj isti kreirao – bilo da je riječ o ratnom učešću u žiriranju venecijanske Mostre ili u nekoj drugoj situaciji, kada je u Sarajevu bilo više ljudi sličnih njemu, koji su determinisali kulturnu mapu grada, stvarajući atmosferu koja nije nalik današnjoj.
Svojevremeno je domaći književnik na drugom kontinentu sreo pisca koji je u ratu pohodio Sarajevo.
Pisac mu je rekao da je upoznao sarajevskog pjesnika, i nakon samo dvije karakteristike ovaj domaći znao je o kome je riječ. Malo je takvih koje ćemo i u potpuno stranom svijetu po samo dvije ključne riječi prepoznati. Jedna od njih je humor.
Da ništa osim dva scenarija nije napisao a riječ je svakako o onima za filmove „Sjećaš li se Dolly Bell“ i „Otac na službenom putu“, bilo bi dovoljno za jedan život. U nekom drugom svijetu, u kojem se autorstvo vrednuje neuporedivo više, bilo bi to dostatno za udobnu starost koju je na svu sreću doživio, uprkos brojnim kijametima koji ga u životu nisu zaobilazili.
Doprinos Abdulaha Sidrana bosanskohercegovačkoj kinematografiji i teatru zaslužuje mnogo više stranica nego što nam biltenski okvir dozvoljava i o tome ponešto biće više riječi na kraju. Prije tog dijela njegovog raskošnog autorstva možda je najvažnije spomenuti „Moriju“. Knjigu poezije koja ponajviše kazuje o onome što podrazumijeva Andrićevu „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo“.
Bosanskohercegovačka kultura, nažalost, nije se uspjela sačuvati trivijalizacije i banalizacije zla, zaključno sa genocidom, koji se jednom njenom narodu – bošnjačkom – dogodio. Ali je u estetskoj nesreći kojoj je prethodila etička, imala sreću da postoji pjesnik Sidranovog formata koji je upravo na stranicama „Morije“ opisao sve ono što je najčešće neizrecivo. Istovremeno autor nije od svog testamentarnog djela pravio šaradu, čuvajući tako i vlastiti i dignitet žrtava.
Njegov roman „Otkup sirove kože“ za koji su neki rekli da roman nije, a živimo u vremenu kada se i duža pjesma romanom proglašava i neću je namjerno zvati poemom niti poetskim romanom, jedno je od nedovoljno pročitanih djela savremene bosanskohercegovačke književnosti. A šteta je što je tako. Jer bismo, da je drugačije, ponešto naučili i o sebi.
Iako, kao što je to slučaj i sa njegovim kultnim scenarijima, govori o poziciji čovjeka koji je deprivilegovan u vremenu formalnog blagostanja, on nam istovremeno – jer je postavljen na autobiografskim elementima – i objašnjava zbog čega je Abdulah Sidran veliki autor. Svakako je to zbog talenta, ali i zbog činjenice da se uspio spasiti gorčine. U njemu nema bijesa i srdžbe svojstvene onima koji su bili žrtve nepravde. Samo tako iz vlastitog traumatičnog iskustva mogu nastajati velika djela. Sve drugo je plakatnog karaktera.
Abdulah Sidran vjerovatno je jedini čovjek kojem je moglo poći za rukom da u vremenu potpunog odsustva svijesti o vrijednosti umjetnosti, iz sedmice u sedmicu, u sarajevskom Kamernom teatru 55, okuplja publiku koja plaća ulaznice da bi slušala književnika koji govori svoju poeziju ali i drži nesvakidašnje lekcije o jeziku. One koje se ne mogu čuti ni na jednom institucionalnom predavanju. Koje se dugo pamte. I dok ispisujem ove redove, zamišljam ga kako će, po objavljivanju teksta, sjediti s crvenom olovkom i zaokruživati moje greške. Te mi ih spomenuti prvom narednom prilikom kad se posvađamo. Jer činimo to svaki put kad se sretnemo. Ali se sa nekim ljudima privilegija i svađati.
U danu kada ovaj tekst nastaje, preminuo je Milan Kundera. Ono što je on sa „Šalom“ učinio za češku i evropsku književnost, Abdulah Sidran uspio je za južnoslavensku sa većinom svojih djela. Jedna od razlika bila je kultura iz koje potiču i ona u kojoj su proveli život. Sidran u Sarajevu. Kundera u Parizu.
Kada je na Mostri film „Sjećaš li se Dolly Bell“ imao svjetsku premijeru, na novinarskoj projekciji nije bilo ni jednog jugoslovenskog novinara, osim dopisnika TANJUG-a. Niko se nije nadao velikom uspjehu tada premladog reditelja Emira Kusturice koji je film snimio prema scenariju Abdulaha Sidrana.
Taj dopisnik arhivirao je tonski zapis stojećih ovacija koje su trajale deset minuta. Za jednu malu zemlju koja je kinematografiju bazirala na partizanskom opusu, bila bi to dovoljna nagrada i bez zvaničnih festivalskih koje su uslijedile.
U nekom sretnijem svijetu, Sidranov opus bio bi konzistentniji. On bi bio produktivniji. Imao bi mecene i menadžere. Ljude koji bi se bavili njegovom disciplinom onda kada njemu ponestane motiva da se sam pozabavi. Jer genijalna kreativnost najčešće ne podrazumijeva dinamiku koja korespondira sa talentom. Ali bi u tom drugom svijetu Abdulah Sidran morao početi raditi po narudžbi. Osim što je to u njegovom slučaju nezamislivo, sve i da jeste, bilo bi za njegovo autorstvo pogubno. Ipak, uz malo više podrške i pažnje, završio bi u različitim formatima svoj golootočki opus, muku koja je odredila kompletan autorov život. Ovako će, osim ako sada ne piše svoje zaista testamentarno djelo, možda neke stvari ostati nedorečene.
Sve i da tako bude, zauvijek će nam kao utjeha i uspomena na jedno nesvakidašnje autorstvo ostati ona scena iz „Sjećaš li se Dolly Bell“ kada mali Malik, u trenutku dok preminuli otac leži na postelji, ugleda tetka koji donosi bicikl. U tom pogledu, ako znamo gledati, počesto ćemo prepoznati sebe. Od toga, u umjetnosti, svakako nemamo pravo više očekivati. Jedino iznad toga može biti ona scena u „Ocu na službenom putu“ kada Sena pita brata da li može spavati.
