Osvrti

Večer s Abdulahom Sidranom

Književno veče s Abdulahom Sidranom na nekropoli stećaka Radimlja, 2023. godine

Između stihova i tišina

Sresti ljude koji su ostavili tragove kojim će gaziti mnogi, uvijek je neponovljiv trenutak. Posebno kada je riječ o umjetničkom stvaranju i oblikovanju, oblasti, unutar koje se sve više prelivaju kvaziumjetnička zbivanja, a sve manje obitavaju estetski relevantni postulati. Nisam siguran da li bi ta bistra rijeka koja nastoji inspirati sve ono loše, a nosi sa sobom sve najljepše elemente, imala onu snagu koju posjeduje, da nije bilo onih umova koji u nju izlivaju destilat sopstvenih genijalnosti, bol, nadanja, ushićenja, pa čak i slutnje o kraju.

Susret sa akademikom Sidranom jedan je od onih momenata u životu potencijalnih stvaraoca koji ostavlja dubok trag, kao i njegove riječi, rečenice, egzaltirana emocija, humor, pa i digresije u kojima se katkad možeš izgubiti. Ipak, savjesno i odgovorno Sidran nastupa, fluidno, neopterećujuće i s potrebom da podijeli sve ono što u njemu dozrijeva. Pogledi nisu jednostavni, iako ostavljaju utisak, pokreti pomalo usporeni, misli zapinju, ali nalaze put do nas koji tako pozorno slušamo. Napominje da su se godine nagomilale, stvorile naslage, ali da i dalje govori. Na Radimlji, arheološki, istorijski, tradiocionalno i duhovno važnom prostoru, u okviru Festivala ,,Slovo Gorčina“ Abdulah Sidran je itekako govorio, a mi koji smo imali privilegiju da ga slušamo u tišini smo prebirali po svojim iskustvima, traumama, sjećanjima dominatno obojenim nostalgijom za nekim djelima, vremenima koja u kulturološkom smislu ne bi bila ista da ovaj velikan nije disao, govorio, zapisivao i darovao. Uvijek lucidan, kritički nastrojen, bez lažne skromnosti ili devastirajućeg egoizma u bliskom susretu podijelio je ponešto iz svog golemog opusa. Stihove, angedote, osvrte na aktuelnu društvenu zbilju. Međutim, često bi i zaćutao, uzimao dah i pomalo ,,krao“ vrijeme kako bi uhvatio misli koje su tekle prebrzo, rasparčane i razbacane u različitim prostorijama njegovog bića. Osjećao je Sidran naše prisustvo, našu posvećenost, brigu, ali i neodoljivu potrebu da otrgnemo od njega još neku mudrost koja će biti naša okosnica, vodilja i stub u vremenima koja nadolaze. Nasmijao nas je svojim angedotama iz mladosti, pričom o tome kako je odlučio ,,otići u književnike“, zašto mu je teško govoriti o filmskoj umjetnosti, prošlim i sadašnjim književnim djelima. Podjestio nas je i na autobiografsku prozu ,,Otkup sirove kože“, djelo koje će tek biti pročitano. Mnogobrojna publika je te večeri na Radimlji bila u jednom dahu sa njim, a ja sam s nestrpljenjem, uzbuđenjem čekao svaku novu rečenicu koja će poteći s njegovih usana, ne bih li bio malo bolji i bliži njegovom promišljanju. Čekao sam pogled iz kojeg se dalo iščitati toliko toga. Nezamjenjiv prototekst. Oči. Iako sam se ranije sreo s akadmikom Sidranom, ova tačka, kontekst i atmosfera su odisali posebnom emocijom. Uputio je mene ranije Abdo, kako valjano pisati scenarij, prozu, poeziju, koje su to zamke u književnosti o koje ću se sigurno spotaći, ali da ću ustati, biti jači i nadam se, mudriji. Njegovi savjeti su iskreni, čisti, groteksni, ali nezamjenljivi.

Na kraju večeri, publika ga je ostala željna. Mogli smo još slušati, utapati se u njegovo iskustvo, ali morali smo se rastati da bismo se ponovo sreli. Bilo je planirano (kao da ikad pođe sve po planu, zar ne?!) da realizujem kraći intervju sa njim za ovu priliku, kako bi ostao i neki pisani trag, međutim, akademik Sidran nije bio ovoga puta naročito raspoložen za tu aktivnost. Na moj upit da kratko porazgovaramo, u svom prepoznatljivom, humorističnom, ali i realnom tonu mi je odgovorio, te tako stvorio za mene autobiografsku jedinicu koju ću pamtiti. Prenosim djelić te atmosfere i razgovora.

Đ.R.: Akademiče Sidran, da li bismo, kada se odmorite, mogli kratko porazgovarati kako bih uradio intervju?

A.S.: Zar ne možeš nešto izrezati ili napraviti od ovoga što sam pričao?

Đ.R.: Mogu, ali bih ipak volio porazgovarati sa Vama, neće drugo trajati.

A.S.: To je isto kao da ubacim dva metra drva, a ti mi kažeš hajde još malo.

Đ.R.: Uredu, neću Vas više zamarati.

Tako smo se rastali Abdulah Sidran i ja. Mnogi su me kasnije pitali da li sam to shvatio lično, da li me uvrijedio/povrijedio, odnosno bio neprijatan. Moj odgovor je uvijek isti. Ne shvatam lično, nije me uvrijedio, naprotiv. Gospodin Sidran je imao pravo, krajnje je principijelan čovjek, treba ga razumjeti i razumijem ga. Čast mi je što sam imao priliku biti u njegovom društvu. Vjerujem da će prilika biti još i da ću ja dobiti intervju za koji sam se toliko pripremao. Do tada, čestitam mu na hrabrosti, trajanju, posvećenosti i britkosti, a nadasve hvala organizatorima na prilici da vidimo i čujemo ovog velikog-malog čovjeka.

Đorđije Radulović

Kako je Abdulah Sidran nadvladao hercegovački ćelopek?

Ako bih zanemario hercegovački žargon u naslovu, mogli bismo jednostavno pretpostaviti da smo svi stanovnici ovog područja gdje Sunce neumoljivo, ali ipak blago, igra svoju posebnu igru s ljudima smaragdne Neretve i modre Makove rijeke, preko koje ćemo morati prije ili kasnije preći. Da, ovih dana je vruće u Stocu. Voda i dobar klima uređaj su neophodni. Međutim, sve to gubi na važnosti ako imate kvalitetan sadržaj koji vam pomaže da odmaknete misli od svakodnevnih problema koji povremeno poremete mir koji nastojimo pronaći svakog dana.

Dok se okrenete, rađaju se pjesme: Književnosti, humora i emocija na nekropoli stećaka nije nedostajalo

Dana 29.08.2023. godine, s početkom u 21:00h, na prepunoj Radimlji, nekropoli stećaka, svi su uputili svoje uši i oči prema gostu književniku čija karizma nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Da li zbog ljubavi prema pisanoj riječi, gdje već dok se okrenete na komadu hartije ima napisanu pjesmu, ili zbog specifičnog humora, onog iskrenog bosanskohercegovačkog koji razgoni svu onu nervozu nakupljenu u čovjeku tijekom dana, nisam siguran.
Riječ je o čuvenom Abdulahu Sidranu, istaknutom bosanskohercegovačkom književniku i scenaristi čija djela su prožeta dubokim emotivnim iskustvima i temama koje istražuju ljubav, rat i sudbine naroda. Njegova djela imaju snažan utjecaj na bosanskohercegovačku književnost i kulturu te na same stanovnike ove zemlje.

Pjesnička promišljanja i očekivana šala: Analiza poezije školskog ‘sveždera’ kroz prizmu inercije, automatizma i površnosti

Tražeći pogodno mjesto, osluškujem neko promišljeno razmišljanje, ali i naslućujem šalu. Sjedam na prvo slobodno mjesto, i eto, bila je ispravna odluka. Abdulah Sidran započinje svoje gostovanje, a njegov sugovornik je Gorčin Dizdar. Na samom početku, mogli su se čuti pojmovi poput inercije, automatizma i površnosti. Sve s ciljem da se dočara zanemarivanje Makove poezije, one koja je nastajala prije i poslije poezije pisane bosančicom, jer je doživjela takav uspjeh da su ostala djela prosto ostala u sjeni. Sidran je kao gimnazijski svežder iščitavao tu poeziju, a posebno je istaknuo “Okrutnost kruga” i “Koljena za Madonu”.

Nakon nešto dužeg Sidranovog uvoda, Gorčin se dotiče opaske o zanemarenim djelima Maka Dizdara, posebno “Plivačice” koja je došla nakon perioda “pjesničke šutnje”. Krivac za to bio je socijalistički realizam ili, kako ga Sidran naziva, “traktorska poezija”. No, najbolji pokazatelj očuvanja, njegovanja i spašavanja onoga što čini dušu bosanskog jezika jeste Makova knjiga “Marginalije bosanskog jezika”. Ironično, naslov te knjige zapravo je bio farsa, odnosno pokušaj odvlačenja pažnje partijske svijesti od važnosti samog teksta. Ujedno, kroz prisjećanje svojih početaka, Sidran spominje prve natječaje gradskog vijeća koji su mu kao srednjoškolcu donijeli određene nagrade, među kojima je bila i čuvena zbirka Maka Dizdara “Koljena za Madonu” koju mu je sekretar za kulturu grada Sarajeva potpisao ručno.

Zanimljiv je podatak da je počeo pisati pod pseudonimom te da je svoje ime potpisao tek kada ga je “ćopilo”, što je ključno u svakodnevnici jer se svako jutro budi s napisanom pjesmom koju ne želi zapisati, već je pamti. Ta kreativna inercija, to “ćopilo”, igra ključnu ulogu. Sve počinje od jedne dječje suze ili arhetipa porodice, a zatim se priča produbljuje kroz filmove i u polje dramaturgije, gdje se fokus stavlja na majku i oca, kao u filmu “Tata se vraća sa službenog puta”.

Pjesma “napisana” jutra 29.08.2023. godine

Jedna od pjesama koju je Sidran recitirao bila je „Mora“. Osvrnuo se na to kako je strancima morao dokazivati da je pjesma nastala šest godina prije rata, iako je bila pogodna za dešavanja devedesetih u opkoljenom Sarajevu.

Sve nevolje koje su me u životu mimoišle, nadoknađujem u snu.
Noćas sanjam kako nam je prije 10 godina umro sin Tarik, pa te pitam: “Je li istina da više nemamo Tarika?” Jeste, kažeš, a ja na podu plačem, ridam i govorim: “Ja više ne želim da živim.”

“Nije teško napisati dobru pjesmu, teško je preživjeti njene razloge”, dodao je, a publici i meni nije preostalo ništa drugo nego da se složimo.

Mi koji pratimo Sidranov rad, upućeni smo u njegov angažman na društvenim mrežama koji mu je posljednjih godina iznjedrio dvije knjige. Iako Sidran kaže da bi više volio da su kratke forme objavljivane na Facebook-u bile pogodnije za Dnevni Avaz ili Oslobođenje, za neki portal gdje bi se ljudi ujutro mogli okoristiti čitanjem njegovih tekstova, ne žali što je i preko prethodno spomenute platforme redovno dolazio do velikog broja čitalaca.

Putovanje kroz vrijeme: Preko kolektivne odgovornosti do ključne odluke za ostavljanjem književničkog pečata u životu

Nakon niza faktora koji su Sidrana usmjerili prema filmskim vodama Gorčin se ipak ponovo dotiče prošlosti i navodi Sidrana da se prisjeti filmskog iskustva. Putovanje u karavani sa sedmom umjetnosti postaje refleksija o ulozi scenariste. Kao zaključak, Sidran ističe važnost kolektivne odgovornosti i razumijevanja kao ključnih faktora za sinergiju među umjetničkim disciplinama. Naravno, Sidran opet spominje velikane koji su mogli biti hibridni u umjetnosti. Napominje da mu nije bila mila disciplina, zbog same kompleksnosti, isuviše elemenata koji su neophodni da bi ona uopće postojala. Kolektivna odgovornost i razumijevanje su bili ključni faktori za usklađivanje različitih elemenata i stvaranje sinergije među umjetničkim disciplinama.
Bivši jednom u prilici da tumači kako je postao pjesnik, nastala je pjesma o profesorici, Ruskinji, koja je predavala njemački jezik i koja je obaranjem na godinu podstakla Sidrana da postane književnik. Iz Sidranove priče se moglo zaključiti da mu prirodne nauke nisu išle od ruke, ali ni njemački, koji je uglavnom zbog profesorice koja nije razumijela šalu Sidranovog kolege i njega. Nakon očevih batina, majčine zaštite, a poslije i bratovih udaraca, shvati kako će ipak u budućnosti ostaviti pečat kao književnik.

Ase leži vojnik, ase sjedi vojnik, u tišini Radimlje, srca mu poetskog

Gostovanje je privedeno kraju. Primjetno je da mi nije bilo potrebno bolje sjedište. Nisam ožednio, ali moja potreba, kao i ostatka publike, za još Sidranovih priča o književnosti je bila itekako vidljiva. Nisam razmišljao o tome da li ću večeras tražiti adekvatan način da skrenem misli sa obaveza, a bome ni da li će me sutra „ćopiti“ ćelopek dok budem nastavio sa svojim volonterskim angažmanom. Jednostavno, gostovanje Abdulaha Sidrana je bilo prekratko, pa
makar da je trajalo i do sabahskog ezana stolačkog mujezina. Haman je u životu tako. Ako imaš svrhu – upamćen si da te pamte. Ako vrijediš, vazda je tvog prisustva nekome premalo.

Muhamed Ahmuljić