Pet prstiju. Desna ruka – podignuta, u znak dobrodošlice i povjerenja. Lijeva – skrivena iza leđa, zatajena. Festivalski bilbord na ulazu u Radimlju vas bez upozorenja proguta u svoj svijet, obojen mistikom. Poziva vas na istraživanje nepoznatog. Tokom vožnje sam imala dobar predosjećaj, ali nisam pretpostavljala da ću se otisnuti u taj svijet i doživjeti poeziju i kulturu na sasvim poseban način. Najljepša iskustva su ona koja ne možemo predvidjeti i objasniti, a ovo je bio samo početak takvog iskustva.
Nakon inicijalnog pozdrava sa bilborda, uslijedili su osmijesi prolaznika. Izlaskom iz festivalskog kombija preda mnom su se krenule redati različite slike. Inat ćuprija. Avlija Mehmedbašića kuće. Šipad u novom sjaju. Festivalske majice i cekeri. Akreditacije i papiri. Ljudi u žurbi. Bregava. Zelenilo. Stolac je vrvio uzbuđenjem i ekstazom tokom tri dana festivala. Bogat program, ispunjen poetskim čitanjima, historijskim izložbama, predstavama, koncertima, razgovorima, povezao je mnoge ljubitelje kulture u jedinstveno tkanje zajedništva. Grad na Bregavi je dobio novo ruho. Ipak, najljepša strana volonterskog iskustva je bila upoznavanje tih ljudi, koji razumiju i dijele istu ljubav prema ljudskosti. Rijetko kada sam, u dvadeset i kusur godina, imala priliku osjetiti pripadnost svojoj kulturi i historiji, ali i svojim ljudima. Gdje god bih se osvrnula, osjećala sam povezanost sa sadašnjim trenutkom, u isto vrijeme i sa minulim vremenima, ljudima koje nisam upoznala, niti ću upoznati, ali i sa onima koji su bili tu, koji su pružali ruke, grlili me, pozdravljali me. Karim Zaimović je, u svojoj nedovršenoj priči, napisao da je svijet jedno veliko tkanje, te da je slučaj ono što određuje mjesto sviju nas. Njegovo poimanje svijeta ima više smisla kada stojite na mjestu gdje je prije nekoliko stotina godina stajao vaš predak. Pretpostavljam da je razmišljao o ljudima prije njega, i o onima koji tek trebaju doći, kao što sam i ja razmišljala, stojeći na Radimlji, s jednom rukom u zraku, a drugom iza leđa, posmatrajući ledinu.
U Stocu sve stvari djeluju ciklično, što upotpunjuje njegovu magiju. Festivalski dani su se stapali jedan u drugi, kao i tačke programa, zbog čega se teško prisjetiti svih događaja na način na koji su se odvijali. Smatram to najvećim uspjehom festivala. Stvoren je kolektivni osjećaj povezanosti i pripadanja u učesnicima i posjetiteljima – rijetko su palili mobitele da vide koliko je sati, ili nervozno čekali završetak neke tačke. Dan se stapao u noć, a noć se stapala u svevrijeme. Mislim da je to tkanje o kojem je Zaimović pisao. A možda i nije. Ljepota Stoca je ta što je protkan nedostižnim tajnama koje uvide oni koji širom otvore srce i oči.
