Mile Stojić rođen je 21. januara 1955. u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Pjesnik, esejist, antologičar i novinski pisac. Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do juna 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveučilišta u Beču. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN kluba.
Knjige su mu u prevedene na njemački, poljski, talijanski engleski, mađarski i makedonski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika.
Pjesme su mu uvrštene u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Dobitnik je nagrade Šimićevih susreta (1971), Slova Gorčina (1974); Pečat varoši sremskokarlovačke (1976), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988), Nagrade Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesnički knjigu u BiH (1999), te Nagrade Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine. Uređivao je više književnih i kulturnih publikacija – omladinski list Naši dani, časopise Lica, Odjek, te kulturnu rubriku sarajevskog Oslobođenja. Utemeljio je listove Književna revija i Obzor, a bio je član uredništva Dana i redakcije prvog hrvatskog postsocijalističkog newsmagazina Tjednik. Sad je stalni kolumnist splitskog Feral Tribunea, te sarajevskih Dana.
U OKU I U SPOLU
svemoćna pustinjo što ničeš iz trošna glasa
i lagano beznađem plaviš ovaj tekst
ostavi mirnim malo izmučeno tijelo, pusti nek
njegova sjena nečujno mine bijelim skalnima
ljeta
božanska azijo vodo mirne krvi
što razlijevaš se nad mrtvim tijelom jezika
u oku i u spolu sipini snažni pipci
hoće li dopustiti da ikad ugledaš dan?
mi nismo bili u stanju preletjeti nečujno
mi smo putovali čekajuć tvoju objavu
potpuno neovisnu i punu plave oaze –
ti si nas ticala kakvom jezičnom prevarom
tako je i nakoncu bilo, u duši bi zatreperio
mir, tanan pramičak sjećanja, a naši prsti
oblikovali su vrijeme sve dotle dok i sami
nisu postali brašno, prašina klepsidre
ZABLUDA O EPISTOLARNOJ PTICI
moj zavičaj je jedna ruka što maše u sjećanju
dobro konjkso oko, iza – ritmična slika srpnja
parafraza nekog zaboravljena događaja
ptica što obilježava prostor uzaludno mašući
slomljenim krilom, blijeda majčinska vjeđa,
njen sjetni
profil pokraj kišna prozora u jesen
moja zavićaj je jedna ruka što maše u sjećanju
nagli preokret? krv i papir, defile prokletnika
što ulažahu u oko, strpljivo poput bolesti
infantilna pjesmica, soba – kromatično
uskrsnuće
i tvoj glas što javlja se iz nepoznata kraja
dok huči samoća i vrijeme uveliko pada
KAŽU DA LIJEPE I PAMETNE
Kažu da lijepe i pametne jeruzalemske žene
uvijek kada žele reći «da», prvo koketno zašute,
pa tek iza poduže psihološke stanke
kažu jedno mekano: «ne»
Sa mnom je potpuno drugačiji slučaj
Uvijek kada sam morao reći: «ne»
Kad sam to neizostavno trebao učiniti
Kad su to moja savjest i moja utroba tražile, tj. kad je
to bilo pitanje vjere, odanosti, života i smrti
ja bih prvo pogledao lica svih prisutnih u dvorani
osvrnuo se da vidim šta od mene očekuju oči
posljednjeg idiota
i, uglavnom, promrsio: «da».