Odžačanin, rođen 7.juna 1959. u Doboju. Gimnaziju završio u Modriči. Po zanimanju pravnik, oženjen, otac dvije kćeri. Najveći i najljepši dio života proveo u Odžaku, živio u Doboju, Sarajevu, Banjoj Luci, Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. Sada živi u Visokom. Ima rukopise dva romana, zbirku kratkih priča, nekoliko eseja i tri zbirke pjesama koje je do septembra 2007. objavljivao isključivo ženi i kćerima. Dobitnik je druge nagrade za neobjavljenu zbirku poezije Slovo Gorčina 2007.godine u Stocu.
ROMEO, JULIJA, GUME ZA KLJUN
Rekao sam odmah
da je surovo
žena reče: humano
kakva je pomislim razlika
za papagaja
i stavimo u kafez
ogledalce
(koje kroz godine
nazivasmo Julija
i kupali smo je
da bude ljepša
ja zapravo,samo jednom)
Rekao sam odmah da
ne volim tog papagaja
čije povjerenje
traje jedan dan.
I zakopah ga zajedno
sa komadićima stakla
Na grudici zemlje iznad kuće
žena vidjeh krišom
napravila je od njegovih
guma za kljun
dva mala nišana
GOSTOPRIMSTVO, UMREŽENOST, PIRAMIDE..
petak, trinaesti
april 2007
Dodjeljena godišnja nagrada
Društva pisaca BiH i ja
uzmem Hafiza
i opet vratim
kod Nur dove pod jastuk
među Poljake
Nešto me zaboli za sretne gradove
i gostoprimstvo,
slavoluke i vješala
za pjesnike
i društvo za stolom.
Ovako će, kažem, umrijeti Mensur Ćatić:
ući u Gradsku biblioteku
zbunjen da pita
imate li nešto od onog
kako se zove đavola
žena će ukucati u računar Đavol
nemamo nažalost ništa reći
on će pitati kako ste znali, zbunjen
izaći, biti zbunjen
naići niotkud tramvaj
zgaziće ga
(stid me
kada došao je iz djetinjstva
prijatelj kako mi je
kuća mala stid je
proširiću i nju akobogda, kažem
hoće da vidi to moje Visoko,džamije
i Franjevački samostan, da odemo
na mezar moje kćeri
otkuda ti u Visokom i piramide, pita
slušao sam te kako učiš, komunističko
dijete, doziva me
Porodična stvar,kažem
proširio sam svoj svijet
za jedan dženet
smijem se
jebla te moja kuća i slavoluci).
MOJE IME JE BJELKA
u godomilju
u cvijeću i milju u smilju
u mjesecu bosilju
četrdeset prve kod mlinova
desno u dolini
od kositra zelenog i breza
iz heklanih nebeskih hereza
iskočio je čovjek
kroz prozor zapaljene kuće
u kojoj miriše
milje miriše smilje adil otac
kuća rana
bajunetima boden a halima
nije
držale se ručice za dimije
za svilu klizavu i bijelu
ostale okice ukočene
od mirisa od majčina
nijema krika
zlato neharato sunce buktinja pekmeza ifeta
hilmo adila esade derva mula emka
puna kuća haljinica puna
u naručju beba
koja još imena nema
spava
sa kosicom bijelom
djeca su je po janjetu zvala:
mala seka
zvali su je spava bjelka
devedeset druge iskoči
kroz prozor halima
u naručju noseći bebu
i u kosi žigu
i u srcu žigu
kroz isti plamen na isti kamen
imala je kosicu bijelu
imena nije
u dolini imala je
ifeta i tada deset
pomoć dolazeća
halima je kao i prvi put
iskočila
osamdeset neke krišom
iz kuće čučnula na prozor
kao slika u kojoj miriše milje
ah kako godine nisu važne
u kojoj čudom je rodila
samu sebe jednom
desno kod mlinova
u dolini i sretna
prela od dimija
ambrela od miline
vrela
i sve trčeći niz polje
opet se udala za adila svog
ah kako je ljubav lijepa
koji u godomilje vrati se
da sa njom u milje vrati se
u buktinju legne
i leže čovjek kao da liježe
na bosilje i smilje
u plamen
obećan samo jednom