Rođen je 20. oktobra 1952. u Bosni i Hercegovini. Njegova poezija, eseji su objavljivani i u mnogim značajnijim časopisima u bivšoj Jugoslaviji, a i u inostranstvu. Pisao je i kratke priče, drame, radio drame i bio je urednik nekoliko književnih časopisa. Odselio je u Kanadu 1996. kao izbjeglica pod pokroviteljstvom PEN-a iz Kanade.
GRAD I PSI Početkom rata gradske ulice su ličile na pokaznu pistu
najljepših sarajevskih pasa. Gospodari su ih nemilice
ostavljali bježeći iz zapaljenog grada. Iza nnjih je ostajao
samo miris benzina i pseće oči pune užasa. Na smetljištima su
gubili bitku sa običnim gradskim psima i vremenom su
odumrli povlačeći se pred vrata zaključanih stanova i umirali
časno lajući na svaki fijuk granate.
Tako smo jednom, tragajući za snajperistom provalili
vrata napuštenog stana i tamo našli kostur starice stopljen
sa kuhinjskom stolicom. Dugo smo vijećali odgonetajući
religiju starice koja je umrla od gladi pored ostave pune
raznovrsnih konzervi. Ni njene fotografije razbacane po stanu,
ni dovršeni goblen viteza pred zamkom, ni stotine bočica
parfema nisu nas uputile u tajnu njenih pobožno sklopljenih
ruku. Kad smo je iznijeli, lakšu od naših gladnih vojničkih torbi,
već je svitalo i čopor gladnih pasa se tukao na smetljištu.
Neko je primijetio da će Bog poslije ovog rata imati pune ruke
posla a mi smo ćutali praveći se da ne primjećujemo povremene
odbljeske otvarača za konzerve. Na lančiću oko vrata kostura
koji je nekada ličio na staricu iz bogate porodice.
ORDENJE
Kada se vratio iz rata djeda se zatvotio na tavan
i petnaest dana se nije pojavljivao. Danju je ćutao a noću je
tako strašno jaukao da su se svijeće po ikonom gasile.
Baka je vidjela lice smrti kada je napokon sišao.
Kada se otac u krvavom šinjelu vratio iz rata, samo je s vrata
iz torbe istresao gomilu ordenja i otišao na tavan
a da nikog nije ni pogledao. Danju smo upoređivali njegovo
i dedino ordenje a noću bi glave zavlačili pod jastuk
da ne čujemo kako doziva svoje mrtve drugove i kako jauče.
Jutro bi majku zaticalo kako uglancano ordenje stavlja
na prozor da bi ga vidjeli prolaznici. Ali pored kuće više niko
nije prolazio jer više niko nije imao strpljenja za jauke.
Kraj kreveta smo jednog jutra zatekli sablast u šinjelu.
Sablast što gleda njegovim očima.
Prošlo je od tada mnogo vremena. Porodična grobnica je
sve deblja. Na zidovima još uvijek stoji njihovo ordenje što ga
činovnici povremeno skidaju i odnose u vrijeme praznika
da bi ga vratili nakon par dana. Ne bih primijetio ni da ga
nikada ne vrate. Samo ponekad nakon vijesti o ratu sa užasom
ga primijetim na zidu. Jer sve što je ostalo od oca i djede
jesu krici i jauci a ja se tješim da to vjetar struže
dotrajale tavanske grede naše obične kuće.