Razgovarao: Branislav Sarić
Koja je potreba za pesmom – od čega počinješ?
Nekad iz slike – kao žena u trolejbusu kojoj curi krv iz usta u osam izjutra – ali većinom planski. Poezija mi je došla kroz učenje feminističke teorije. Htjela sam da pišem o onome što poznajem, o ženama iz mog okruženja. Teorija mi je alat, a lokalne priče – inspiracija. Učimo i pišemo o nečemu nedostižnom i dalekom, ta Evropa, visina, iako na kraju dana svi imamo slična iskustva. Sjela sam i planski napisala iskustva žena u svom okruženju kroz ono što mogu da vidim golim okom i svakodnevno.
Može li lokalno biti univerzalno?
Može. Ali ne jer je feminizam “in”, već jer je iskustvo žena univerzalno. Subverzija je moj put – ne komercijalnost. Htjela sam da izazovem nelagodu, da provociram ustaljeno.
Jesi li imala konkretnu figuru čitatelja u glavi?
Ne konkretnu, ali sam pisala prvenstveno za mlade žene iz mog svijeta, da ih ohrabrim. Onda sam razmišljala i o muškarcima iz mog okruženja, o tom patrijarhalnom krugu ljudi, u koji spada dosta mojih članova porodice, komšija, poznanika. Važno mi je bilo da bude razumljivo, jasno i dostupno, da svi mogu da čitaju.
Stvarnost ili fikcija?
Probala sam sa fikcijom, krenula sam pisati jedan Sci-Fi roman gdje su glavni likovi žene, naravno (smijeh). Ali me stvarnost stalno vuče nazad. Poezija je svjedočanstvo, zato i vjerujem da treba biti stvarnosnu.
E sad ono neprijatno, koji je tvoj odnos sa terminom “društveno angažovana umetnost”?
Uh, iskreno, nervira me taj termin – sve se danas tako zove. Ali ako makar jedna pjesma doprinese svijesti o recimo femicidu, vrijedilo je. Ako pišem o nepoznatoj ženi – to je angažovano, ako pišem o svojoj majci – to je ipak lično.
Ko je lirski subjekt u tvojim pesmama i da li je teorija stvarnija od poezije?
Nekad kolektivno tijelo, nekad pojedina žena. U svakom slučaju – stvarnija mi je poezija nego teorija, jer u njoj ima realnog života. U svojim teorijskim radovima bavimo se pukom statistikom koristeći kruti akademski jezik – tu teško da se može naći ono životno i stvarno, naročito iskustvo jedne realne žene. Prosto u analizi je to cilj, a u poeziji, i umjetničkom tekstu generalno, cilj je prikazati život realne osobe.
Danas, akademske tekstove često piše veštačka inteligencija, može li AI stvarati poeziju i samim tim smatrati se pesnikom?
Zabrinuta sam. AI može pomoći u dosadnim stvarima, ali ne bi smio pisati romane i poeziju. To mora ostati ljudsko. Evo baš sam nedavno završila čitanje jednog domaćeg romana za koji sam sigurna da ga je pisao AI, makar neke dijelove. To me je duboko uznemirilo i razočaralo, da budem iskrena.
Imaš li uzore koji su uticali na to da ova zbirka dobije svoj finalni oblik?
Izdvojila bih profesoricu Ajlu Demiragić, koja je postavila temelje mog istraživanja i pokazala mi šta znači biti feministkinja. Tada sam “žderala” akademske tekstove, Adrienne Rich, pa Sandru Gilbert i Susan Gubar, to je 101 feminizam. Kasnije, susrela sam se s umjetničkim radom dosta autorica, naravno. Ipak, ne vjerujem u puko hvaljenje samo jer su autorice feministkinje – djelo mora prosto i da ti “legne”.
U koga/šta gledaju Oči pobune?
Gledaju u šta treba i u šta ne treba. Oči su sve osim očiju. Pogledom se može reći sve. Oči–komunikacija, pobuna – feminizam. Tako nekako. Također, iskreno, zvučalo mi je dobro na engleskom, što je tragedija naše generacije, pa mi je onda zvučalo dobro i prevedeno.
Vidim da ti je na zidu plaketa za pobednicu festivala Slovo Gorčina – šta su ti učešće i nagrada značili na ličnom planu?
Jedna od najljepših stvari koje su mi se desile. Nije poenta u pobjedi – već u zajednici, druženju i razmjeni. Lijepo je imati malu Jugoslaviju svakog ljeta posred Hercegovine. Ali da, baš je vruće (smijeh).
Osećaš li se pesnikinjom?
Važne su te etikete, na kraju dana. (smijeh) Jesam pjesnikinja, ali prije svega sam teoretičarka. Nisam oldschool pjesnikinja koja sjedi sama i pije vino i piše u samoći i pati. Poezija je došla iz istraživanja – ne obrnuto.
JEZIK KOJIM ŠUTE ŽENE
Iza kožnih sandala
Viri žulj na Ahilovoj peti –
Trag neudobne obuće na polugolim stopalima.
Mi nemamo tu slabu tačku.
Pognuta leđa ispresijeca
Grbavi lanac grudnjaka –
Ne mogu se sakriti korpe mesa i mlijeka.
Mi nosimo kalup za gušenje.
Otpad iz toaleta
Uvijek ima isti sadržaj –
Znak na vratima priziva uloške, tampone
I maramice.
Mi krvarimo i kad nemamo menstruaciju.
PRAVILNIK O SPOLU
Nana je utrla put unukama
Rekavši da duga kosa
Znači kratku pamet.
Naši neravni paževi
Od straha nisu rasli.
Dedo je šutio uz novine
I ponekad pjevao poznatu
„Preuske su ti te pantalone“.
Haljine su za nas uvijek bile in.
Rodbina sa margine
Porodičnog stabla
Upirala je očima
I kezila zube na naš spol.
Otac je mahao prstom
I pljuvao riječi poput
Kuharica, domaćica, radnica.
A majka je šutjela
Bez imalo nade,
Znajući šta nas čeka.
BAJKA
Bila jednom jedna žena
Koju nisu gledali kao ženu.
Živjela je sretno do kraja života.
ELI ELI LAMA AZAVTANI
Svi smo krivili Evu,
Lutovu ženu od soli,
Salomu,
Mariju Magdalenu,
I svi ćemo uvijek kriviti kurve
Prije nego one iz čijih rebara su nastale.
SIZIF U DOMAĆINSTVU
Nijedno žensko oko
Neće ostati imuno
Na prašinu oko malih
Ukrasnih figura.
I nijedna žena
Neće pristati da ih se riješi
Jer u tom apsurdu
Čuči ženski inat.
