Rođen je 1957. u mjestu Pridvorci, selu smještenom između Crnog vrha i Vranice. Osnovnu školu pohađao je u Borovoj ravni i u Voljevcu, a već u šestom razredu objavio je svoje prve pjesme. Godine 1972. upisao je vjersku školu Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i tada je počeo objavljivati vjerske i ljubavne pjesme. Poslije medrese završio je Filozofski i Fakultet islamskih nauka. Prevodi sa arapskog, španjolskog i engleskog jezika. Dosad je objavio tri zbirke pjesama: Mejtaš i vodica (Sarajevo, 1980), Dome Davudov (tri izdanja u Sarajevu, 1990, 1991. i 1995) i Srebrena česma (tri izdanja u Sarajevu 1992, 1996. i 2001. i jedno u Wupertallu-Njemačka, 1993). Pojedine pjesme i ciklusi prevedeni su mu na arapski, turski, talijanski, engleski i francuski, a na albanskom jeziku objavljeno mu je prošireno izdanje Doma Davudova pod naslovom Ummeti im (Skoplje, 1998. u prijevodu Agima Mehmetija i Avni Halimija).
Više od tri godine (od 1983. do 1986.) proveo je u komunističkim kaznionicama zbog vjerskih i političkih ideja. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu o temi Stil kur’anskoga izraza. Na istom fakultetu predaje tefsir (komentar) Kur’ana.
PRED VEDRINU
Enesu Durakoviću
Oblačno je
Ali i sunce bjegne niza rite
Dome Davudov
Neće te mašiti pljusak
Za koji dan
Uz gromove i munje srdite
Ipak – raduj se:
Poslije oluje
Vedrina puca plava
Dome moj
Veseo to će odjutrak biti
A iz sina Tvog će dotle
Iznići travanj
Zelena ko jed po prvoj paviti.
HOMMAGE GORANU
Isto brdo nam pripada, Gorane.
Isto brdo i isti krik.
Kad se revolucije dižu
i kad otaljavaju
pjesnici istim krikom končavaju!
Gore
u svakoj jami
reži tvoja smrt.
Grozna, sa sijevom noža.
Baš onakva kako si je opisao.
Drhtim pod ovim strašnim brdom
i ne mogu da spavam.
Brdo je ugazilo u rijeku
a rijekom otiče krv –
tako tvoja poezija živi u meni.
Krv je tvoje svjetlo i tvoja tama
jer su te zaklali u svitanje!
Ja, Gorane, svjetla nemam,
moja je samo tama.
Evo
na vjetru
palim
tvoju zgaslu svijeću.
BALADA O MEDVJEDICI
Davno – hej, drvoredi su triput veći od studi
svisli! –
čekali smo voz u gradu u kojem sad brojim
minute.
Zadugo došao nije i bili smo ljuti, pokisli.
A kad se pojavila iz udžeričke žbuke,
ta košara svjetlosti raštrkane, žute,
pisnula je, sa mi smo, na pozdrav, u vis digli
ruke.
Sad smo razdvojeni. Čuvaju me šmajseri i
Žica!
Svake noći, u pola dvan’est, slušam: isti voz
zove nas i traži po hladnom gradu, tužno
buljeć.
Ljutita što nas već nema, hukne
i niz mrak se truntavo odvuče, putem bijelih
tračnica,
sa svojom kikom i sapima, vukući kulje,
medvejdica kojoj su oteli mladunče.
A ti – gdje si sada? Umotana u šal, na kojoj
stanici zebeš?
Pčelice promrzla sred pusta ulišća!
Ni ove noći, ni neke iduće noći,
Ni u sva svitanja plava, o! – nijedan voz neće
obradovati tebe,
neće ti donijeti ništa – osim dalekog piska,
po srcu biča krvava.