DIANA ONDELJ – MAKSUMIĆ rođena je 21. decembra 1969. godine u Mostaru. Završila je studij bosanskog jezika i književnosti na Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Na posljednjoj prijeratnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu, u oktobru 1991. godine, jedan je od pobjednika književnog konkursa za prvu neobjavljenu zbirku poezije. Od 1993. do 1997. živi u Italiji i radi kao glumica u teatarskim kompanijama iz Genove, Brescie i Bologne. U julu 1997. dobija nagradu na evropskom konkursu za najbolju pjesmu na Internacionalnom festivalu poezije „Genovantasette“. Nagradu je dobila iz ruku predsjednika žirija, jednog od najznačajnijih italijanskih pjesnika, Eduarda Sanguinettija.
Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke književnosti „Neko će morati poslije svega“, objavljenoj u Rimu, u izboru Mattea Modera, sa predgovorom Predraga Matvejevića. Poeziju objavljuje u domaćim i italijanskim književnim časopisima. U Mostar se vraća 1997. godine i od tada radi kao glumica u Pozorištu lutaka. Dobitnica je nekoliko značajnih glumačkih nagrada i priznanja na domaćim i međunarodnim teatarskim festivalima. Osim toga, članica je i Kamerne scene mostarskog Centra za kulturu, gdje je u posljednjih deset godina učestvovala u preko trideset poetsko-scenskih kolaža koji su afirmirali poeziju i pjesnička imena iz naše zemlje i cijelog svijeta.
ODGOVOR
Što se zaista dogodilo?
Odgovaram:
„Riječi su mi odveć umorne
za jednu takvu priču.“
I mislim:
sve jednostavnosti ne mogu se
mjeriti s tvojom
a ja
tvrdoglavo vjerujući u
ništa
pred tako jasno jednostavnim pitanjem
padam na zemlju
i zemlji govorim:
„U jednom trenutku
sve će smrti biti
tako male
ni u knjigama
ni u stvarima
ni u bivšim željama
neću ih naći.
Sva tvoja utjeha
tvoje pamćenje svega
skriveno pod svjetlom
kojim me hoće natjerati
da govorim pogrešno.
Moja velika slova
ispisana po leđima grada
na nepoznat prevešće jezik
i sve će se zaboraviti
u jednom trenutku
sve će smrti biti
tako male.
UREDNO TREBA SLOŽITI STID
(Pročitat ću ti strah na bilo kojem jeziku ga budeš pisao.
Odaje te ono između prvog i sljedećeg slova.)
Navikavaj se na bolest.
Na zdrav život.
I pomoć jednostavnih uvjerenja.
Navikavaj se na riječi
Kojim se nećeš služiti.
Navikavaj se na nemoć.
Na nemušt bijes.
Na leden stid.
Navikavaj se na slobodu.
Pod čelom.
I grlom.
Teško ćemo je gutati.
Kao riblje ulje u djetinjstvu.
Otklizat će nam svi razlozi.
Ne budi odveć budan noću.
Nauči da
ništa se ne može savršeno dobro
upamtiti
kao zaboraviti.
Navikavaj se da zaboravljaš.
Pametno.
I sve po redu.
Nauči da
nisi hrabar
i da
nisi kukavica.
Ne odgađaj nijednu smrt.
Nijednu istinu.
ZABORAVLJENE SLIKE
Na prozoru se pomjerila zavjesa
i nepoznato oko zavirilo je
u moj dlan.
Na konopcu
crvena tkanina pokrivala je
krovove što su svjetlucali.
Kako se može zalutati
među vlastitim prstima
dok bojim se riječima
dok se ljulja nebo
poput klatna časovnika?
Prostor usamljen
Ili loše prebrisan
Putevi
Kojim nisam krenula
Po tijelu se ispisuju
Jutro. Svakodnevno.
Redovi:
za kruh
za vodu
za strah
Da li me to što pamtim
Ništa
Može promijeniti?
Svaki put kad otvorim oči
Pomislim
Koliko svjetlosti iz mene oteče
Koliko mraka progutam