Laszlo Vegel za vrijeme književnog programa 2023. godine
Književnost je, pored svih svojih karakteristika i epiteta koji joj se stoljećima unazad pripisuju, bila i ostala način izražavanja i sredstvo koje vodi samospoznaji. Oni koji su dio života posvetili pisanoj riječi činili su to kako bi kroz nju pronašli sebe, svoj identitet. Generacija mladih ljudi odrastala je slušajući priče starijih o svim previranjima i promjenama koje su se dešavale na našim prostorima. Sve to potaknut će ljude da se zapitaju ko su i gdje pripadaju. Da li je promjena režima blagodat ili kazna? Kako se navići na novonastalu situaciju? Upravo o ovim temama govorio je jedan od gostiju ovogodišnjeg festivala Slovo Gorčina – Laslo Vegel, romansijer, dramski pisac, esejista i pozorišni kritičar.
Rođen je u Srbobranu, ratne 1941. godine, dok je svoj radni vijek proveo u Novom Sadu, gdje i sada živi. Pisao je i piše na svom maternjem, mađarskom jeziku. Naglašava da ni sam ne zna čiji je pisac, ni gdje bi sebe smjestio. U tome se ogleda svojevrsna kriza identiteta. Piše na mađarskom, sve ostalo su prijevodi. Međutim, kada ga njegovi Mađari čitaju, on im ne nalikuje potpuno, ima u njemu nečeg drugačijeg. Sebe ne smatra ni Jugoslovenom, a ni Srbinom, smatra se, kaže: građaninom ničije zemlje. I u tome leži sloboda ovog intelektualca, bez čijeg bi djelovanja na različitim poljima kulturna scena Novog Sada i Srbije potpuno drugačije izgledala. Tokom razgovora, osvrnuo se na svoja djela i okolnosti pod kojima su nastala. Sa publikom dijeli iskustva iz studentskog doma, naglašavajući da je živio s toliko ljudi različitih nacionalnosti, oko sebe slušao razgovore na toliko jezika, da se u jednom trenutku osjetio kao da se, kako opisuje, nalazio u Vavilonskoj kuli. A kako preživjeti sve one poteškoće pred koje nas život stavlja? U svom maniru, Laslo ovdje navodi primjer jednog od likova, govori nam o Fadilu, junaku romana ,,Nepokopana prošlost“, koji nas uči da svim teškim situacijama pristupamo s dozom humora. Taj humor je ono nešto što vodi do izlaza, pobjede, prevazilaženja nedaće.
Vegel, također, naglašava svoj poseban odnos prema Sarajevu, a zavolio ga je jer umije da pruži ruke svakom, ne razlikujući vjeru i naciju, grleći svakog ko mu dođe kao neko svoj. Sarajevu je lako pripadati, reklo bi se. Laslo ističe da je mnogo više šovinističkih fraza čuo u Beogradu i Zagrebu, nego u Sarajevu i to ga čini posebnim u očima ovog pisca. Sarajevo naziva jednom idilom, kojoj je kasnije želio da se vrati, ali s obzirom da je bilo opkoljeno, nije mogao. Posebno je vezan za još jedan grad – Zenicu. Mjesto gdje je imao svoje premijere, zato sa Bosnom ima složene odnose. A šta o njoj misli? Zaključuje da Bosna ne smije biti zatvorena, mora ostati labava.
Od svega što piše i bilježi, izdvajaju se dnevnici. U njima su svjedočanstva života jednog naroda i nekoliko država. Sa nama dijeli anegdotu vezanu za prvi dan bombardovanja Sarajeva. Telefonom je nazvao prijatelja i slušao pucnjeve. Veza se prekinula, a o svemu tome ostala je Laslova zabilješka na kraju dnevnika: ,,Odjednom, ja sam izgubio domovinu“. Potraga za domovinom traje i danas, jer ona za njega ne predstavlja samo mjesto gdje živi. Mađarska mu je mala, Srbija nije toliko otvorena za različitosti. Tražio je da ga sahrane na ničijoj zemlji, ali ne može ni to, jer ničija zemlja je teritorija između država i morao bi se sklopiti sporazum, a to ne ide lako. Želi da malo pripada svima, ali ničemu nigdje do kraja i potpuno – ni sistemu, ni ideji, a ni naciji. Ali zna kako da razumije svakoga.
Manjina uvijek strada zbog tendencije većine da pokaže svoju nadmoć. Ne uvijek nasiljem. Vrijeme socijalizma pisac je zapamtio po jednakosti, po tome što su svi imali ista prava i obaveze – za psovanje majke jednom Srbinu išlo se u zatvor, ali bi i Srbin bio zatvaran ako bi izustio psovku na račun bilo čije majke. Identitet nacionalnog heroja nije se tek tako gradio. Vraćajući se na svoj roman ,,Nepokopana prošlost“, Vegel navodi da je to autobiografsko djelo koje tematizuje konstantnu izloženost jedne manjine različitim vrstama terora, različitih političkih sistema, uključujući i bivšu Jugoslaviju, te kako je mađarska manjina u Vojvodini potisnuta.
Odnos prema manjini, želja za pripadanjem ili slobodom i mjesto koje danas zauzima književnost, samo su neke od tema o kojima je bilo riječi tokom programa. Publika je ostala pod utiskom slušajući čovjeka koji je iz svog životnog iskustva znao da izvuče ono najbolje, ostane doslijedan sebi, a opet otvoren za različitosti i, kako to piscu dolikuje, pripada svima podjednako, a nikom potpuno.
Ajla Gusinac
