Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. godine. Piše poeziju i kratke priče. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, i drugim.
Dobitnik je dvije nagrade za poeziju:
– Nagrada „Mak Dizdar“ za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija „Slovo Gorčina“- Stolac (BiH);
– Nagrada „Risto Ratković“ za 2012. godinu (prva nagrada za mlade pjesnike), „Ratkovićeve večeri poezije“ – Bijelo Polje (CG).
Zastupljen je u dvije antologije savremenog pjesništva:
– Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora); Podgorica, 2009., i
– Kad zora razrjeđuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije); Zagreb, 2010.
Napisao je dvije zbirke pjesama:
– Biberove kćeri (2008.), i
– Čekajući koncert roga (2013).
Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.
Naš otac
Među četiri kamena zida
u krevetu od punog
orahovog drveta
Na bijelom čaršafu
koji postranično pada do tala
Ispod jorgana
što čipkom graniči sa ostatkom svijeta:
gol spava otac.
Majka k’o zapeta puška
drži liniju između noći i dana.
Svijet moga dede
Kad smo se vratili iz logora
bojažljivo smo otvorili kapiju.
U ovom slučaju ne kao provalnici
oni su to uradili uniformisanom nogom.
Sve je bilo na kamari
i očeva crna aktovka sa dokumentima i satom iz Libije.
Razgledajući rusvaj
šutili smo poniženost i tražili njihov razlog.
S osmijehom na licu i špricom u ruci
dedo progovori prvi: Bili su drogirani, znao sam.
Posljednja pjesma
Igoru Borozanu
Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.
Smokva se pognula do poda
kao da kupi smokve – Bože mi oprosti.
Plug para stomak naše Velike Mame
a iz njega izviru krompiri, kao crvi.
Rashodovan automobil buči pod teretom
i ti ga ne čuješ – kao ni muziku.
Ona bi mogla u predvečerje bahnuti
baš kao noć, na koju si se navikao.
Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.
Sjekira je raspolovila život na dvije smrti
i mladu teleću glavu zovemo: glavuša.
Nokti moje majke rastvaraju šipak
i iz njega ispadaju ugrušci, kao zrna.
Jugo se odbija o kosti i vraća u more vjetra
ne znajući da se u krhotinama trošimo – godinama.
Ona bi stvarno mogla u predvečerje bahnuti
i k vragu poslati zakone: fizike.
Ovdje sunce i kiša znaju padati u isto vrijeme
ovdje je daleko – daleko od poezije.