Rođen je 28. maja 1966. u Sarajevu gdje je i odrastao. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Njegov književnički talent prepoznat je prvom pjesničkom zbirkom “Opservatorija Varšava” objavljenom 1988. godine, za koju je dobio Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar. Kasnije objavljuje još dvije zbirke poezije. Godine 1992. počinje suradnju s tjednikom Nedjeljna Dalmacija. Kao novinar i urednik. 1993. godine seli u Zagreb.
Pisac priča, dramskih tekstova, pjesama i novinskih članaka. Najpoznatiji kao autor pripovijetki tematski vezanih uz Bosnu i Hercegovinu. Njegova djela su prevedena na dvadesetak jezika i među najpopularnijim su naslovima savremenog regionalnog izdavaštva. Njegova prva, najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijetki o kaotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj Bosni i Hercegovini, “Sarajevski Marlboro objavljena 1994. godine, osigurava mu međunarodno priznanje. Djelo je nagrađeno Nagradom za mir Ericha-Marije Remarquea i Nagradom Ksaver Šandor Gjalski.
HIMMEL COMANDO
Na trgu albanci svojim mrtvima
U pomen pale svijeće
Sto za jednoga
Cijeli trg gori
A svakih pola sata u brišućem letu
Avioni ih gase
Ipak ostane plamičaka
Koliko je bilo mrtvih
Mi ravnodušni gledamo sa strane
Koga će prije nestati
Ljudi sa šibicama
Ili avionskog goriva
ČOVJEK PJEVA POSLIJE RATA
Dan kada sam izašao iz rata pamtim po kadi punoj vrele
vode
U starom hotelu na dalmatinskoj obali
Ključ sobe bio je obješen o mjedeni uteg s ispisanom
porukom
dobrodošlice
Po hodnicima su se igrala djeca izbjeglica, plavokosi dječak
sjedio je
Na ružičastoj tuti od plastike, tik uz ulaz u moju sobu
To bi mogao biti anđeo, želio sam se pošteno okupati
U kadi vrele vode tijelo je osjetilo takav bol
Koji bi me u drugoj prilici uplašio, ali sam htio pjevati
Onako kako se to čini u kupaonici, pjesmu koja kao svaka
slučajnost
Može odrediti ostatak života, mogao sam učiniti nešto drugo
Prerezati žile u kadi starog hotela na dalmatinskoj obali
Baš istoga dana kada sam izašao iz rata
I nitko se ne bi upitao za razloge, normalno je ubiti se
Nakon što život postane samo tvoj, normalno je otići
Ako već neću zapjevati, sutra će biti kasno
Jer sutra nije taj dan
PRVI I POSLJEDNJI PUT
Maj je
sa pijace stižeš žurna
i ovaj put svečano vesela
Kupila sam prve jagode – kažeš
Hajde da jedemo prve jagode – zoveš me
dok ih pereš u cjediljki za makarone
I danas se tačno sjećam
kada smo jeli prve jagode
Onda dođe juni, pa usamljena vrelina jula
jagoda ima još na dvije-tri tezge
raspuknute su i tule, po peteljkama
hvata se buđ
Dugo ih čistiš i zdjele bivaju sve manje
Potom dođe august i zadnjih se jagoda
ne mogu sjetiti
Ni sebe kako ih jedem
Po tom sudim da ih nije ni bilo