Rođena 23.10.1953 u Zagrebu. Školovala se u Pleternici (Slavonija) i Ljubuškom (BiH), gdje je završila i Gimnaziju. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977 godine do početka rata (1992 godine) živjela i radila u Mostaru, gdje je bila jedan od pokretača svih aktivnosti Knjževne omladine, te izdavačke djelatnosti za mlade (biblioteka Idem). Od 1992 živi i radi u Zagrebu.
Piše poeziju i, povremeno, književnu kritiku.
Kao mladi pjesnik često nagrađivana: Antun Branko Šimić, Drenovci , 1970 god. Slovo Gorčina, Stolac, 1972 god., Goranovo proljeće, Zagreb, 1974 god. Zastupljena je brojnim antologijama. Pjesme su joj prevođene na francuski, engleski, njemački, norveški, poljski, rusinski i slovenski jezik. Surađuje u mnogim književnim listovima i časopisima.
Godine 2007, sa desetak pjesama uvrštena je u knjigu Puentes. Poesía Croata: Diez poetas contemporáneos (Mostovi. Hrvatska poezija: Deset suvremenih pjesnika) u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić (nakladnik DHK, Hrvatska i Correveydile iz Bolivije)
Član Društva književnika BiH, Društva hrvatskih književnika (DHK), te član Hrvatskog PEN-a.
Objavljena djela
Poezija:
NESVANJIVO, Svjetlost, Sarajevo, 1974
ČETVRTI ZID, Književna omladina, Sarajevo, 1984
NA ODMORIŠTU IZMEĐU DVA SVIJETA, MD, Zagreb, 1994
DRUGA KUĆA, Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2003. god.,- nagrada “Josip Sever”,
IZVAN ZAKLONA, Izbor pjesama u biblioteci Manualis labor, Priboj 2007
NARANČA, Fidipid, Zagreb 2008.
Knjige pjesama Druga kuća i Narača bile su u najužem izboru za godišnju nagradu najbolja knjige poezije u Hrvatskoj Tin Ujević.
Diana Burazer
Pjesme iz posljednje objavljene knjige pjesama „NARANČA“, Zagreb 2008
Dnevnik hiperbole (*)
Prvi dan
Imam začepljene uši.
Odbijam padobran i bombon.
Neka se dogodi sve ono što se treba dogoditi.
Drugi dan
Još uvijek padam.
Gore je nego što sam mislila.
Sva moja težina nastanila se u, sad već izduženoj, glavi koja precizno reže prostor ispred sebe.
Ostali dijelovi tijela su laki, i na trenutke ih ne osjećam. Strmoglavljuju se, bez nekog napora, u nizu.
Treći dan
Još uvijek dobivam na brzini, ali i na opasnoj lakoći kretanja.
Strah koji me je obuzimao u početku, iz nekog neobjašnjivog razloga, potisnut je.
Skoro da postaje zabavno.
I blago erotizirano.
Nisam sigurna da su svi organi uredno poredani u tijelu.
Zapravo sam sigurna da srce nije u grudima i da lupa negdje na začelju.
Četvrti dan
Strahoviti bol u leđima. Presavila sam se u posljednjem trenutku da spasim glavu od sudara sa onim čemu sam se vrtoglavo približavala.
Svatko ima svoju fatalnu granicu, uvijek prijeteću X crtu.
Ne mogu niti pisati dugo. Svu snagu trošim na opstanak.
Peti dan
Uspjela sam sve opet dovesti pod kontrolu.
Izbjegnut sudar bio je razlog za malo slavlje.
A i ne padam više.
Ili mi se samo čini?
Šesti dan
Ako zažmirim na jedno oko, čini mi se kao da se rastojanje između mene i tla više ne smanjuje i da se uspijevam kretati po bliskoj paraleli.
Sedmi dan
Sve znam..
Ali pristajem na iluziju da beskonačnost ne postoji. Ili ako baš postoji, negdje u dalekoj budućnosti, da je nestvarno lijepa.
(*) – matematička krivulja u prvom kvadrantu
Zastave
Tužna je hrabrost barjaktara u ratnim pohodima,
u rukama
umjesto oružja
nosi zastavu
za koju su mu rekli da vrijedi čak i umrijeti.
Obično je suviše mlad da sve razumije,
ali dječačko povjerenje i zanos su dovoljni
za sam čin nošenja.
Sanjao je, doduše, da jaše konja
vozi tenk
juriša s puškom.
Od gužve na bojištu i ratnih pokliča s obje strane
nije više siguran ni u što.
A i nema vremena razmisliti.
Tek juriša
stežući do bola
drven
jalov
alat.
Povremeno glasnim izvikivanjima tek naučenih parola
dohranjuje svoju posustalu hrabrost.
Na širokoj, nekad zelenoj, poljani
njegova smrt je
skoro pa uzaludna.
Zastava koju je nosio već sutradan bit će negdje
u nekom gradu gažena ili spaljena.
Odličja dobivaju neki uvijek neki drugi.
Dječake barjaktare,
kao i one
koji nose vodu žednima,
nitko i ne pamti.
U kasnu jesen doputovala bi majka
U kasnu jesen doputovala bi majka.
U torbi samo dvije bluze,
suknja,
cipele za kišu
i kućna haljina.
A sve ostalo
još nedozrele naranče.
Nedjeljom
kad idemo u crkvu
ljutila bih se na nju
što je uvijek u istoj odjeći.
I ovako sam previše ponijela,
govorila je,
a one rodile.
Ne znam gdje se izgubio taj studeni?
I prosinac?
I kad je, i od koga,
postavljen most
kojim se odlazi iz ovakvih prizora?
Sada s otoka
sunčane sočne kugle
stižu bolničkim kolima.
Putuju s uplašenim blijedim ljudima
koje ne poznajem.
Vozač uvečer kasno
zvoni na vratima.
Evo poslali – kaže.
U kartonskoj kutiji samo naranče.
Same izlaze i raspoređuju se
u gostinjskoj sobi
po navici
otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.
Zarobljena prizorom teško
razvrstavam stvarnost i
san.
Ipak
nakon toga danima
u cijelom stanu
isprepleteni
mirišu zajedno.