U vremenu kada se od književnosti očekuje da bude bezopasna, da šapuće umjesto da viče, da ugađa umjesto da provocira, Andrej Nikolaidis ostaje pisac koji se ne uklapa, koji ne pristaje na igru tihih riječi i prigušenih stavova. Njegova književnost nije tu da umiri, da ponudi bijeg iz stvarnosti, da pruži utjehu onima koji od kulture traže samo dekoraciju za svoju svakodnevicu. Naprotiv, ona rasklapa društvenu stvarnost na najfinije niti, ogoljava je do srži, ne ostavlja prostor za neutralnost, ni za lažnu dilemu.
U razgovoru s Kenanom Efendićem, Nikolaidis nije bio samo književnik koji predstavlja svoja djela – bio je glasnik ideje da pisac nije samo hroničar vremena, već i njegov sudija. A suđenje, kad ga vodi Nikolaidis, nikad nije blago, nikad pomirljivo. Ono je beskompromisno, britko, hrabro.
Pisac koji ne ostavlja prostor za ravnodušnost!
Andrej Nikolaidis nije samo romanopisac, već i kolumnista, aktivista, intelektualac koji ne pristaje na tišinu. Njegove riječi su metak, udarac, reflektor uperen u mrak društvene hipokrizije. Oni koji ga napadaju, ne napadaju ga zbog neistina – napadaju ga jer je istina koju izgovara nepodnošljiva. Njegova književnost nije ugodna, ali nije ni stvorena da bude. Kako izgleda stvarati u društvu u kojem je svaki iskreni stav automatski etiketa? Kako opstati kada svaki tekst izaziva lavinu mržnje, prijetnji i pokušaja diskreditacije? Da li je angažovana književnost danas osuđena na margine? Nikolaidis odgovara bez kalkulacija. On nije pisac koji traži da se svima svidi – on je pisac koji traži da se misli. U svijetu u kojem su ljudi spremni izabrati laž ako je dovoljno uglađena i ne narušava njihov mir, njegova proza stoji kao upozorenje da mir često znači samo jedno – odustajanje. A odustajanje je poraz.
Književnost kao akt otpora
Nikolaidisova književnost nije samo pitanje estetike, nije samo igra formi i stila. Ona je politički čin, udar na kolektivne iluzije, otpor kulturi zaborava. Njegovi romani su opasni jer ne dopuštaju bijeg. Njegove kolumne nisu analize – one su dijagnoze. Njegov jezik nije ukras, on je oružje.
Zato je njegov razgovor s Efendićem bio više od tribine – bio je otvoreni sukob sa stvarnošću, sa sistemom koji guši kritičku misao, sa kulturnom scenom koja često izbjegava neugodna pitanja. Pisac ne smije biti neutralan, književnost ne smije biti bijeg. A upravo je to danas dominantan trend – da se piše sigurno, da se govori umjereno, da se ne talasa. Neutralnost je postala valuta uspjeha, a hrabrost luksuz koji rijetki mogu sebi priuštiti. Međutim, Nikolaidis ne želi ni uspjeh ni luksuz – on želi istinu. I to je ono što njegovu književnost čini neuništivom. Njegove rečenice su kao udarac u pleksus – ostavljaju vas bez daha, ali vas i prisiljavaju da otvorite oči.
Reakcije publike: dijalog ili frontalni sudar?
Nikolaidis nije autor koji ostavlja ljude ravnodušnima. Neki su u publici slušali s divljenjem, neki s nelagodom. Pitanja su bila otvorena, ponekad i direktna, ali uvijek sa jasnim znakom da su njegove riječi pogodile u živac, jer njegova književnost nije samo umjetnost – ona je opis vremena u kojem živimo. Kritike koje ga prate nisu usmjerene na njegov stil, već na njegovu smjelost. Njegova sposobnost da nazove stvari pravim imenom čini ga metom onih koji bi radije da se ništa ne naziva, da se sve ostavi u magli opštih mjesta. Ali to nije Nikolaidis. On nije pisac koji zabavlja. On je pisac koji remeti.
Zašto nam trebaju pisci poput Nikolaidisa?
Zato što je književnost bez rizika mrtva. Zato što je kultura koja ne provocira samo još jedan oblik propagande. Zato što je istina, koliko god bila neugodna, jedino što nas može spasiti.
Andrej Nikolaidis ostaje jedan od posljednjih pisaca koji se ne boje pisati onako kako misle. A to je, u vremenima autocenzure, konformizma i intelektualne trgovine, možda i najvažnija uloga koju književnost može imati.
