Treći dan festivala donio je nešto više od riječi – donio je iskustvo. „Tu, u daljini“ nije bio samo performans, nije bio ni klasična scenska interpretacija poezije. Bila je to poezija koja hoda, diše, rasteže se između svjetla i sjene, prelama kroz glasove i pokrete glumaca Mostarskog teatra mladih, predvođeni Seadom Đulićem. Bio je to trenutak u kojem su se stihovi austrijskog pjesnika Jovice Letića oslobodili stranica knjige i postali nešto opipljivo, nešto što se ne samo čuje, već i osjeća, vidi, proživljava.
Letić, pjesnik porijeklom iz Pelagićeva, sada nastanjen u Innsbrucku, majstorski oslikava ljudsku čežnju za blizinom, nemir u samoći, potragu za smislom u svijetu koji često ostavlja više pitanja nego odgovora. Njegova poezija istovremeno je intimna i univerzalna, ona se ne zatvara u strofe, već se širi poput daha, tražeći prostor u kojem može slobodno postojati. A upravo taj prostor, to nevidljivo ali prisutno „između“, stvorili su glumci Mostarskog teatra mladih, ali i upečatljiva Marica Letić Geljić. Od prvog trenutka bilo je jasno – ovo nije klasična interpretacija poezije. Scena je postala živo tijelo poezije. Glasovi nisu bili samo izgovoreni stihovi. Svaka riječ bila je podržana pokretom, svaka pauza bila je dio ritma, svaki treptaj svjetla otkrivao je novo značenje. Muzika nije pratila izvedbu – ona je disala zajedno s njom. Letićevi stihovi često govore o udaljenosti – onoj fizičkoj, ali i onoj mnogo dubljoj, unutrašnjoj, između ljudi, vremena, prostora i samih sebe. Međutim, u ovoj izvedbi, te daljine nisu bile prepreka – one su bile mostovi. U trenutku kad su se riječi stopile s pokretima, daljina se pretvorila u blizinu. Poezija je bila ovdje, među nama, u sadašnjem trenutku. Mostarski teatar mladih pokazao je vrhunsku scensku disciplinu i suptilnost u pristupu tekstu. Glumci nisu samo recitirali – oni su gradili atmosferu, osjećali svaki stih, osluškivali međuprostore tišine. U trenucima kada bi se stih razlijegao kroz prostor, osjetila se kolektivna napetost – kao da cijela publika diše istim ritmom. I onda, kao kontrapunkt, dolazili su trenuci ekspresije – pokreti koji su razbijali neizgovoreno, gesta koja je završavala misao, korak koji je donosio novo značenje.
Bilo je u ovom performansu nečega hipnotičkog. Bilo je trenutaka kada su glasovi i pokreti postajali nerazdvojni, kada su granice između scenskog i stvarnog nestajale. Kraj nije bio samo završetak izvedbe, već i trenutak u kojem se publika vraća sebi, ali promijenjena. Aplauz koji je uslijedio bio je gromoglasan, ali ne samo iz divljenja – bio je to aplauz za poeziju koja je postala stvarna, za trenutak kada umjetnost prestaje biti nešto vanjsko i postaje dio nas.
Festival Slovo Gorčina još jednom je pokazao da poezija nije mrtvo slovo na papiru, već snaga koja može preoblikovati naše doživljaje, misli i emocije. „Tu, u daljini“ nije bio samo performans – bio je dokaz da se poezija ne čita samo očima, već i tijelom, glasom, tišinom, prisutnošću.
