Da je umjetnost mnogo više od puke refleksije stvarnosti, ili bijega od iste – nije novost. No, savremena stagnacija (geopolitička, društvena, ekonomska) kojoj smo nazočni iz dana u dan sili nas da preispitamo temelje na kojim se zasniva produkcija doživljaja koji danas hrabro pretendiraju na „umjetnički status“. Smatramo li da uistinu već decenijama unazad nije samodovoljno romantičarsko shvaćanje umjetnika kao prometejskog prenositelja prvobitne vatre ili zakonodavca nekog dopunjenog i popravljenog poretka, eventualno ćemo naći i drugačije mjesto za kreativnu produkciju i razviti izmijenjene kriterije za prosuđivanje rezultata i učinaka nekog umjetničkog djela.
O tome ko danas umjetnik jeste i šta sve umjetnički festivalski doživljaj i događaj može da bude pokazuje intermedijalni muzički performans “Iza uma [ΔE×Δt≥ħ2×(1-(v^2/c^2))x∞]”, Belme Bešlić Gal. Na tom svečanom otvaranju festivala kulture Slovo Gorčina 26. jula Bešlić Gal oslanjajući se na visoko avangardne utjecaje kreirala je umjetnički produkt kojem nije za cilj samo da provocira maštu posmatrača neartikulisanim umjetničkim znakovima. Za nju je, u ovom slučaju, bilo presudno zajedničko iskustvo u kojem je gledatelju/slušatelju zajedno sa izvođačima performansa dozvoljeno da proizvode svoja umjetnička iskustva, tumačenja i saznanja. Ambijentalna umjetnost (engl. environmental art) je umjetnička praksa oblikovanja određenog prostora kao umjetničkog djela i u takvom određenju ovaj performans vrijedi i tumačiti. Radimlja, sa svojim dubokim historijskim i kulturnim značajem za Bešlić Gal nesumnjivo biva vezana za Dizdarov poetski univerzum. Na taj način sa svojim saradnicima iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Poljske, Hrvatske pa i Bosne i Hercegovine uz digitalne projekcije kreira sasvim prirodnu pozadinu za interpretiranje poezije Maka Dizdara, duboko vjerujući da je ostvarena ambijentalnost odgovarajući put prema tumačenju poetske ostavštine Dizdara, ali i razumijevanja šta nam ona danas uopšte može da znači. Uz takav ambijent lahko je „iza uma“ barem na tren razmišljati o našim životnim identitetima, o našoj koegzisteniciji sa savremenim tehnološkim dometima i „novim“ umjetničkim iskustvima. Za pretpostaviti je da je to bio i primarni cilj: da se na Radimlji – tom mjestu gdje se iz godine u godinu tokom trajanja festivala susreću tradicija i modernost – součimo sami sa sobom, oslanjajući se na unutranji, instinktivni i intiutivni kompas.
No isto tako, značaj ovog performansa ne treba gledati u tome koliko je (ne)uspješno donio publici inovativan umjetnički izraz, jer smo tzv. umjetničkom inovativnošću bombardirani svakodnevno, već u tome što je ovakav produkcijski izazovan, intermedijalan performans otvorio jedan festival, najstariji u ovoj zemlji. A takvi festivalski iskoraci, su nepobitno vrijedni pažnje onda kada nam se umjetničko stvaralaštvo vrti u krugu izlizanih premisa, intelektualnih aporija, bez mogućnosti izlaska na čistinu sasvim novog početka.
Zejneba Hajdarević
