Zilhad Ključanin je bosanskohercegovački književnik koji je rođen 5. marta 1960. u Trnovi kod Sanskog Mosta. Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao iz književno-teorijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše poeziju, prozu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Djela su mu prevođena na više jezika: turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski, bugarski. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije.
PUTNIK NA SVOJU ODGOVORNOST
Koračam kroz noć, korakom dužim od noći;
ko je taj što pored nas ide, treći,
nečujan, u nakani da sklad nam priječi,
sklad bez kojeg ja ne bih mogao ja biti,
bez kojeg ne bi mogla biti ni ti.
Koračam, i vidim samo ti me pratiš,
trepetljika, blijed milujuć gustiš,
ali, znam, i ja i ti i mjesec pustim
činimo svijet da nije onog trećeg,
što bliz, od daha bliži, uz nas šeće.
Koračam, i dva se udaljuju srca,
da svako u svom zavjetarju grca.
Sjeno, kaži, sestro, da l’ to mrca
kroz dugu vodiš noć, umjesto mene,
umjesto onog što čeka: na javi da se prene.
PJESMA NEVINOSTI
Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah
na dugom putu, kroz ovaj život sjena.
Nije mi dano da znam, zaboravih dosta
toga što mi je ljudski krasilo lik,
no, pamtim bljesak oštrice, krst iz zjena,
talasno čelo onog na kom zjapi: krvnik.
Dano mi nije da znam, jer s ramena
mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.
Šehid sam, i nosim svoj nevini usud
kao što nosim glavu pod pazuhom.
Korakom manjim od kreta, proći moram svukud,
svaku poru Zemlje zasadit moram istinom.
Mada oči nemam, nisam obdaren sluhom,
i ne znam gotovo ništa, Zemljo, sinom
me uzmi nebnim, u krilu tvome suhom
niknut de cvijet, darivat ću te krinom.
Moj put je dug, nakana mnogo veća.
Nada mi krijepi tijelo, uprtih
je, kad i meleka svoga, na pleća.
Stoga, ne ćutim stud, vatru, vodu, strah,
nit’ bilo šta od ljudskih nejakosti.
Sijač sam, što pobjedno sije sjeme, dah
mrtvome dari, slabom snagu, i blagosti
oštrim zube da zlosti smrvi u prah.
Dug je put moj, stoga sam i ja vječan,
šehid sam, i od sebe viši usud nosim
kao balon kad svijetom nosi dječak.
Lagahan, jer ne znam gotovo ništa,
ćutim krine pod tabanima bosim,
zemljo, naša vidim čeda, kriništa,
i znam, kada glavu spustim, kad u rosi
smiraj nađem, znam, da neću biti ništa.
POTOMAK
“Tu sam, naslonjen na rub šume. Odavde,
ako ne sklizne u ponor koji puči tišinom,
moj svijet je vršak trepavice, jasena moga.
I kula koja raste koliko iza nje mjesec.
Tamo je iščez’o, za punoga jednog mjeseca,
naš posljednji herceg.
Trpak je pogled. Lisnat je dah: uz pršljen
dišu četkice nevidljivih kuna. Ipak, domaja
ovo je moja, grb i štit, pečatni znak. Imela
koja me je nekad imala. Tu sam, stoga, davan,
o panjić tarem buđ. Kad danica izjednači zelēn
zjenica i mlade šume, rikne rasanjen jelen.
Treba uzeti štap, staviti krunu, i poći.”