Melida Travančić rođena je 22.3.1985. godine u Doboju. Gimnaziju završila u Tešnju, diplomirala u septembru 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli na odsjeku Bosanski jezik i književnost.Za natprosječan uspjeh ostvaren tokom školske 2006/2007. godine dobitnica je Srebrene plakete Univerziteta u Tuzli. Dobitnica je treće nagrade za neobjavljenu zbirku poezije Slovo Gorčina 2007. godine u Stocu.
Poeziju i kratke priče piše još od srednje škole. Poeziju je objavljivala u časopisima Ostrvo i Razlika.
HALUCINACIJA
Godinama se ništa promijenilo nije,
poput manijaka plaziš za
mojim intimnim mirisima,
a gola se tijela iz noći u noć
luđački kovitlaju,
svuda se razliježu
uzdasi,
krikovi
već uvježbanih orgazama.
Ah, ah, ah…
Ako mi kažeš da me voliš
zaista ću se omotati Isidorinim šalovima
i dopustiti da me oni tamo odvedu
daleko, daleko, daleko,
jer godinama se ništa promijenilo nije.
ČUDOVIŠTE
Večeras kad ti poklonim svoje tijelo
želim da mi pričaš o smrti.
Vodit ćemo ljubav samo
ako mi budeš pričao o umiranju.
Umro si bezbroj puta.
Kako je bilo prvi? Drugi? Deseti? Stoti put?
Ljubavi, hoću sve pojedinosti.
U trenutku orgazma
sjećat ćemo se smrti.
Molim te!
Znam, od mojih riječi krv ti se ledi u žilama,
dah zamire, usta ostaju otvorena.
Ne boj se, pa ja te volim.
Poslije, ako mi dozvoliš skuhat ću ti indijski čaj.
DUHOVI
Nemir naročite jačine,
taložen dugi niz godina
kuca na vrata moje svijesti.
Bježim k tebi.
Poput fetusa ležim u tvom krilu,
hrapavim rukama dodiruješ
mi gole bokove,
i kao pravi umjetnik,
precizno
ucrtavaš liniju između mojih grudi.
Da nećeš poslije čitati sudbinu?
Ah, valjda misliš da tako treba.
Varaš se, muškarčino!
On je mrtav,
ti si samo njegova blijeda kopija
moć ti je uskraćena.
Hej, hej, hej
tako se, dragi moj ne čuvaju djevojčice,
dok na granici između sna i jave igra mašta.