Ljudska egzistencija je ništavna. Čovjek je toga nesvjestan ili negira tu činjenicu. Prolaznost kao kategorija je pristuna, a na to nas je podsjetio odlazak doajena bosanskohercegovačke i crnogorske književnosti, uglednog univerzitetskog profesora Marka Vešovića. U svojim obraćanjima često je govorio da su najbolji dijelovi njega utkani u njegovu poeziju, koju, kako je isticao, jedino živi. Čini se da timor morti iliti strah od smrti nije opsijedao njegovu ličnost, a možda se umjetnošću branio upravo od tih utvara. Dok prelazim u mumiju, naziv njegove knjige poezije, lucidno i u vešovićevskom stilu aludira na proces umiranja, putovanja. Njegov habitus zauvijek će biti očuvan, okamenjen, mumificiran između korica knjiga, rečenica, stihova, tačaka i zareza, kojima je posvetio život. Britak, otvoren, uvijek provokativan, inventivan i direktan, bez potrebe da bilo kome pridržava skute, Vešović je svoj život živio mirno i tiho u gradu sa kojim je bolovao, koji je opjevao. Sarajevo je bilo i ostalo njegov povratak i ishodšte, inspiracija i nemir. On živi i u sjećanjima generacija studenata, koji prepričavaju anegdote sa njegovih predavanja.
Bio je prijatelj i rado viđen gost Festivala kulture ,,Slovo Gorčina“. Sudjelovao je 2015. godine, kada je opominjućim tonom rekao da se kultura ne manifestira, nego živi, a kao gost pjesnik, uručio je nagradu ,,Mak Dizdar“ za najbolju neobjavljenu zbirku poezije te godine mostarskoj pjesnikinji Aniti Pajević. To je bila njegova prva posjeta Stocu, kojim je bio istinski oduševljen.
Regionalna kulturna scena je pretrpjela, njegovim odlaskom, značajan gubitak, koji je nenadoknadiv. Njegova veličina, stvaralačka snaga i zaostavština nastavljaju da žive, uz podsjećanje da moramo biti obazrivi čuvari kulturnog naslijeđa i uspomena na ljude bez kojih se kulturološke značajke ovog podneblja ne bi mogle ni zamisliti.
Đorđije Radulović