Mito Travar, rođen 1977. u Zemunu. Odrastao na nizbrdicama Mrkonjić Grada, jednog od šest gradova u kojima je ostavio po komad života. Od škole ima gimnaziju. Studirao maternji jezik i književnost, ali nije daleko dogurao. Živi u Banja Luci, gdje radi kao TV novinar. Lično se uvjerio da novinari ništa ne mogu promijeniti u društvu.

Poeziju piše jer to zahtjeva manje napora od udaranja u boksersku vreću. Ne žudi za slavom, samo za većom platom. Voli hladno pivo i vruću jagnjetinu. Sve što posjeduje staje u dva kofera. Ne može bez muzike. Bez ostalih umjetnosti može.

ONA

Da mi je da provirim
Da milošću svih njenih cvjetova
Nahranim zvijer

Srećan što bezmalo krut
Mrdam obrvom u znak pozdrava
U znak nepoznavanja

Putenog lica
Krotkim kasom
Proći će mimo svega
Što predstavlja mene

O tom jadnom, čudnom
Ne razmišlja dugo
Odmoriće malo u toplom blatu
Pa ići dalje, potražiti nekog

A mogao je oboma
Biti dobar taj put
Imali smo vode
Imali smo sunca
I raspuklih komada raja

Imali smo sve
Samo ja nisam imao sebe
Nju je plašio moj odsutni pogled
Stidan, ćutnju joj nikad ne zaiskah

U KRUGU

Pada bijeli pokrov
I lijepi se
Za betonsku podlogu

Pored mene stoji onaj
Koji imade sve
Više od toga
Nije mu dato

Sad ta avet
Crnih očiju
I još crnje duše
Gleda, k’o i ja
Bijeli pokrov
Što se spušta
Na naše jutrošnje stope
I krati naše zaludne sate

I sve druge aveti
Crnih tijela
I još crnje dijagnoze
Nespretno, al’ živahno
Pružaju mršave ruke
Da taknu bijeli pokrov
Što se spušta
Na naše minule živote

O3

Bog stvori Sunce
I bi Sunce
Bog stvori Kišu
I bi Kiša
Bog stvori Snijeg
I bi Snijeg
Bog stvori četiri godišnja doba
I bijahu Jesen, Zima, Proljeće i Ljeto

A onda Bog stvori čovjeka
I bi čovjek
I napravi čovjek od gotovog veresiju
I napravi čovjek od četiri jedno
I bi sunce
I bi kiša
I bi snijeg
I bi + 40
I bi ­- 30
I bi suša
I bi poplava
I bi mraz

I bi sve to u jednom danu
I ode sve to do đavola
I ode sve to u tri lijepe
Ozonske rupetine

Enesa Mahmić rođena je 04.03.1989. godine u Doboju. Opću gimnaziju završila je u Maglaju 2007. Živi i studira u Zenici- studentica treće godine na Pedagoškom fakultetu, odsjek B/H/S jezik i književnost. Dobitnica je treće nagrade za neobjavljenu zbirku poezije Slovo Gorčina 2009. godine u Stocu.

ČAROBNI TRENUTAK

Na mjestu koje izaziva uzdah -
Tvoja ruka
Otvaram se kao školjka
Oku ronioca

MENTALNA ROTACIJA

Imao je savršen osjećaj
Za orijentaciju
Njegov kompas
Uvijek je pokazivao
Sjever

MOJE PJESME

U ostavi
Među
Uredno složenim teglama
Kiselih krastavaca
Stoje pjesme
Ispisane menstrualnom krvlju
Satire o nezrelim ljubavnicima
Koji do kraja života ostaju dječaci
Elegije o abortusima
Poeme o usidjelicama
Himne bogu Onanu…
Istinite riječi o stvarima
Koje nikog ne interesuju-
Pjesme u ostavi
Što strpljivo čekaju
Da budu pojedene

Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. godine. Piše poeziju i kratke priče. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, i drugim.

Dobitnik je dvije nagrade za poeziju:
- Nagrada „Mak Dizdar“ za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija „Slovo Gorčina“- Stolac (BiH);
- Nagrada „Risto Ratković“ za 2012. godinu (prva nagrada za mlade pjesnike), „Ratkovićeve večeri poezije“ – Bijelo Polje (CG).

Zastupljen je u dvije antologije savremenog pjesništva:
- Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora); Podgorica, 2009., i
- Kad zora razrjeđuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije); Zagreb, 2010.

Napisao je dvije zbirke pjesama:
- Biberove kćeri (2008.), i
- Čekajući koncert roga (2013).

Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.

Naš otac

Među četiri kamena zida
u krevetu od punog
orahovog drveta
Na bijelom čaršafu
koji postranično pada do tala
Ispod jorgana
što čipkom graniči sa ostatkom svijeta:
gol spava otac.

Majka k’o zapeta puška
drži liniju između noći i dana.

Svijet moga dede

Kad smo se vratili iz logora
bojažljivo smo otvorili kapiju.

U ovom slučaju ne kao provalnici
oni su to uradili uniformisanom nogom.

Sve je bilo na kamari
i očeva crna aktovka sa dokumentima i satom iz Libije.

Razgledajući rusvaj
šutili smo poniženost i tražili njihov razlog.

S osmijehom na licu i špricom u ruci
dedo progovori prvi: Bili su drogirani, znao sam.

Posljednja pjesma
Igoru Borozanu

Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.

Smokva se pognula do poda
kao da kupi smokve – Bože mi oprosti.

Plug para stomak naše Velike Mame
a iz njega izviru krompiri, kao crvi.

Rashodovan automobil buči pod teretom
i ti ga ne čuješ – kao ni muziku.

Ona bi mogla u predvečerje bahnuti
baš kao noć, na koju si se navikao.

Ovdje znaju sunce i kiša padati u isto vrijeme
a stariji na to reći: bolest.

Sjekira je raspolovila život na dvije smrti
i mladu teleću glavu zovemo: glavuša.

Nokti moje majke rastvaraju šipak
i iz njega ispadaju ugrušci, kao zrna.

Jugo se odbija o kosti i vraća u more vjetra
ne znajući da se u krhotinama trošimo – godinama.

Ona bi stvarno mogla u predvečerje bahnuti
i k vragu poslati zakone: fizike.

Ovdje sunce i kiša znaju padati u isto vrijeme
ovdje je daleko – daleko od poezije.

Rođen 14.12.1987. godine u Tuzli, gdje je završio i gimnaziju „Meša Selimović“, smjer matematičko-informatički, a trenutno je student 4. godine Fakulteta elektrotehnike u Tuzli. U srednjoj školi uspješno učestvovao na mnogim takmičenjima iz fizike pa je već u 3. razredu predstavljao BiH na 36. Međunarodnoj olimpijadi iz fizike.

U dosadašnje tri godine studija dobitnik Srebrene plakete za svaku od njih. Učestvovao u nekoliko pjesničkih performansa od kojih je najznačajniji „Pisanje kući“ („Writing Home“), a bio je i finalist 39. Ratkovićevih večeri poezije.

Dobitnik prve nagrade Mak Dizdar za 2009. godinu.

VORTEKS

Posmrtni ostaci trkaćeg konja
rasuti po zidovima
kao sjeme Adamovo crnom Polinezijom
dok ugalj plamti zelenilom prvomajskog sjaja
njihovi pogledi poniru u kukuruznom polju
danas
bezbožnici slave svoj praznik
i miris poraza pobjedonosno otkucava novu seobu
dah jutrošnje nemoći topi nebo
linije bačene sa balkona presijecaju se u beskonačnosti praiskona
topot pustinje budi uspomenu na mene
čopor skakavaca gleda me u čudu
žele me pokrstiti
zujanje mašina
ispucala zemlja
ranjena prostranstva
prozorska okna plaču nad njima
barka nasukana na mom krovu prodaje snove golubovima
ti grliš dimnjak
vjetar povija dim ka zemlji
Opet sam te sanjao

ROSTFREI

U noći bez trenja
kad dojilje skrštenih ruku, na leđima
prebiru otkrovljenja uskogruda
i amalgamske plombe
pod jezikom
četiri dimenzije premalo su za pobjeći
u noći bez trenja
kad mjesečari mlijekom u prahu oblažu vratove
za krevete se vežu
ko je, uopšte, taj Bartolomej i zašto tako zlosutno
likuje nad zatočeništvom
U noći svetog Bartolomeja
znojavih koža
svilenim gajtanom razmjeravaju trg
i nišane umjetnim đubrivom zasipaju
nišane čijeg oca to kreče
da na njima dudove kaleme
oni što se nisu zakleli na vjernost domovini
U noći svetog Bartolomeja
on je i suviše izbirljiv

2012

Doći će vrijeme kad će svi htjeti vjerovati
ali neće imati dovoljno jezika
i dovoljno ruku da vjeruju
naprosto
nipodaštavajuća će biti njihova želja
umrijeti i biti bolji
i njihova kritika na je
Tankom isprekidanom linijom spojili su tačke na karti svijeta
tražeći pravilnosti
i svoj život podrediće gledanju u nebo
i pojilišta će izmjestiti ukoliko životinje ne budu poštovale red
a nebodere će obojiti u zeleno
oni doskora i nisu bili sigurni u tvoje postojanje
ali mržnju prema tebi predano su prenosili s koljena na koljeno
Piramide su zakrčile Zemlju
i jedna po jedna kiša teško se probija kroz bakarne kopče
nijedna vojska više nije sposobna za juriš
preko oštrih ivica tvojih prstiju
nijedan brod više ne isplovljava
i nijedno godišnje doba se više ne usuđuje
jer ovdje tvoja snoviđenja počinju
(Usložnjavajući bogoslužje
ti postojanje uproštavaš)

Melida Travančić rođena je 22.3.1985. godine u Doboju. Gimnaziju završila u Tešnju, diplomirala u septembru 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Tuzli na odsjeku Bosanski jezik i književnost.Za natprosječan uspjeh ostvaren tokom školske 2006/2007. godine dobitnica je Srebrene plakete Univerziteta u Tuzli. Dobitnica je treće nagrade za neobjavljenu zbirku poezije Slovo Gorčina 2007. godine u Stocu.

Poeziju i kratke priče piše još od srednje škole. Poeziju je objavljivala u časopisima Ostrvo i Razlika.

HALUCINACIJA

Godinama se ništa promijenilo nije,
poput manijaka plaziš za
mojim intimnim mirisima,
a gola se tijela iz noći u noć
luđački kovitlaju,
svuda se razliježu
uzdasi,
krikovi
već uvježbanih orgazama.
Ah, ah, ah…
Ako mi kažeš da me voliš
zaista ću se omotati Isidorinim šalovima
i dopustiti da me oni tamo odvedu
daleko, daleko, daleko,
jer godinama se ništa promijenilo nije.

ČUDOVIŠTE

Večeras kad ti poklonim svoje tijelo
želim da mi pričaš o smrti.
Vodit ćemo ljubav samo
ako mi budeš pričao o umiranju.
Umro si bezbroj puta.
Kako je bilo prvi? Drugi? Deseti? Stoti put?
Ljubavi, hoću sve pojedinosti.
U trenutku orgazma
sjećat ćemo se smrti.
Molim te!
Znam, od mojih riječi krv ti se ledi u žilama,
dah zamire, usta ostaju otvorena.
Ne boj se, pa ja te volim.
Poslije, ako mi dozvoliš skuhat ću ti indijski čaj.

DUHOVI

Nemir naročite jačine,
taložen dugi niz godina
kuca na vrata moje svijesti.
Bježim k tebi.
Poput fetusa ležim u tvom krilu,
hrapavim rukama dodiruješ
mi gole bokove,
i kao pravi umjetnik,
precizno
ucrtavaš liniju između mojih grudi.
Da nećeš poslije čitati sudbinu?
Ah, valjda misliš da tako treba.
Varaš se, muškarčino!
On je mrtav,
ti si samo njegova blijeda kopija
moć ti je uskraćena.
Hej, hej, hej
tako se, dragi moj ne čuvaju djevojčice,
dok na granici između sna i jave igra mašta.