Muamer Kodrić je rođen u Stocu 1973. Objavio brojne tekstove iz oblasti orijentalistike/iranistike u časopisima Znakovi vremena, Beharistan, Život, Lica, Odjek… Priredio antologiju iranske kratke priče Bazar kaligrafa (Zagreb, 2006) i Antologiju savremene perzijske književnosti (Sarajevo 2005).

Preveo je niz klasičnih djela perzijske kniževnosti (Divani Shams, Dželaluddin Rumi, Spomenica Dobrih, Feriduddin Attar, Beharistan, Abdurrahman Dzami…).

ŽELJA ISPOD TREPAVICA

Kažeš da ispal mi je trepavica
uzimaš je među prste
i pušemo tri puta.
Svako je za sebe nešto poželio.
Biram kažiprst.
Njega se diže kad svjedočiš da Bog je Jedan.
Trepavica se zalijepila za palac.
Svoju želju sad ne smiješ reći.
Tražiš da ja kažem svoju.
Osmjehneš se kad čuješ da sam poželio
da budem čovjek svog života.

DIDAKTIKA

Naivno kao brucošica koja pod miškom nosi Hessea
pristupaš stvarima koje mogu zaboljeti.
Prolazi život kao subotnje večeri adolescnta lirskog nerva:
Ni večeras ništa, ali desit će se već nešto što mijenja sve.
Sreća se s tobom igra limuna i naranče,
ne vjeruj mapi koju je nacrtala travom na asfaltu,
pošalji je gdje joj je i mjesto.
Ne uzimj uopće zaozbiljno pojmove od plastelina.
Nekad gorko, nekad slatko, ali smij se.
Zloduh zazire od vedrog lica.
Vedrog naličja se naročito grozi.
Budi prijetvoran iz milosrđa,
budi pokatkad ono što žele,
ne kvari ljudima predodžbe o njima samima.
Nosi pod jezikom riječi za svačije uho,
postani instant mudrac
postani šaman globalizacije.
Naprdivaj o smislu, opusti se,
uklopi se, saživi se,
kad zagusti govori glasom starozavjetnog mudraca.
Znam da je teško, ali pokušaj,
reklame nude svako čudo za tri mjeseca,
a ti tražiš tek da se uzemljiš sa srcem u nebesima.
Ni čvršće grudi, ni ravan stomak, a pušiti ti se naročito ne prestaje.
Odaberi svoje božanstvo, voli ga,
stavi ga na desktop svoga kompjutera
Inače, ostade ti samo poezija.

SPOMENAR

U logoru, u hangaru,
poslije krampanja i nakon pljačkanja,
ponavljači kod kurve historije,
ispisujemo spomenar:
Najmrži stražar?
Najdraža konzerva?
Najgore batine?
Najljepši san?
Šta mislite kad će razmjena?
Da li imate simpatiju? A da li je znam?
Pitanje za vlasnika spomenara?
Recite nešto za kraj?
Što ovo mene popeče!
Na počinku, pjevamo, glasno i strasno:
Hej, hej, prođe ovaj dan,
dan kao san, dan kao san…